bloodeeleeshte

Iako sam se nedavno žalio okupljenom sredovječnom društvancetu kako sve sporije hvatam korak s informatičkom tehnologijom, ima i drugih razloga zašto ne volim istu.
Monopolističku informatičku tehnologiju opsjednutu nadzorom, baš onako klasično kapitalističko-fašističku.
Da se razumijemo uvodno, kod proizvođača s kojim imam problem, da ne reklamiram izravno, sviđa mi se generalno njegov koncept potpuno suprotan PC-u (tak da je sad valjda jasnije da se radi o toj sekti-jabučastoj kompaniji čiji je guru nedavno umro i zbog koje se čovječanstvo na dvije vrste ljudi i korisnika). Dakle, sviđa mi se koncept integralnih računala i informatičkih gadgeta bez stalnih nadogradnji, zbog kojih je umirući nam koncept PC-a pretvoren u Frankensteina. A kojeg vam povremeno u šupi dograđuje informatički pismeniji "frend", a onda nešto pobija nešto, pa nema dosta napajanja, pa Jovo nanovo...
Doduše, PC nudi potpunu slobodu anarhosindikalističke kreacije, to da... No, čak i nekada davno (na slici) to je pristojnije izgledalo i nazirala se budućnost sličnija ovome što propagira uporna anti-PC sekta, nego današnjim sklepanim čudovištima po kojima prosječni Hrvat nešto informatički ptrlja...



ALI majku mu staru, da u taboru suprotnom PC-jaškom nisu normalni - nisu.
Na poslu smo donacijom dobili famozni Ajped (Ipad) i Mekbukpro (MacBookPro) i u pokušaju da shvatim potpuno mi stran sustav razmišljanja, došao sam i do nezavisnog zaključka da su ih stvorili luđaci, control freakovi i ponajprije korporativni sektaši te Apple sekte (evo, neka ih i reklamiram, svejedno...).
Ovaj video točno u detalje opisuje moj problem, a autoru nudim ako već ništa drugo - onda suosjećanje:
http://www.youtube.com/watch?v=KPvsPBPuTo4

Do kud je to doguralo? Nije to pitanje korisničkog interfacea i što sam stari prdonja koji to nemre više pohvatati, to najmanje. Mislim da se ti gadgeti pretvaraju u sociološko pitanje i ako hoćete, pitanje političke ekonomije.
Jer, ne samo da ne možeš jednostavno razmijeniti ili povući fajlove između dva računala istog tog proizvođača (S PC-em ili laptopom nekog drugog proizvođača nisam niti pokušao, ali dođe mu na isto); ne samo da nema oku vidljivih pristupnih točaka, mapa u kojima su dokumenti i jednostavnog pretraživača, a posebno niti jednog jebenog utora u tom Ajped modnom dodatku osim žiletom urezane rupice u koju možeš turit jedan mini kabelić, već da bi prebacio najobičniji dokument s jedne na drugu hrpetinu glorificirane plastike - moraš i:
- prije svega napraviti korisnički račun i lozinku, da Veliki Brat može uvijek pratiti sve što radiš, pa i najobičnije radnje prebacivanja datoteka
- biti uvijek na internetu
- ne može internetski kabl s posla ući uopće u taj njegov nestandardni internetski utor, te s većom od te dvije plastične tacne treba upariti mobitel ako na njemu imate internet, pa potvrditi kodove da je to to, pa se napokon preko Wi-Fi-ja domoći spasonosnog interneta
- e sad treba sinkronizirati te sprave
- spoji jednu s drugom s onim mini kablom, osim ako ne ideš preko Bluetootha, a tu sam se nakon izgubljenog sata, ionako pogubio
- moraš otić na Aj tjuns, jer se jebeno prebacivanje obične slike između dva računala udaljena par centimetara povezanih kablom, može obaviti samo preko interneta
- prijavit se sa svojim računom i lozinkom da pokreneš sinkronizaciju
- step 1, step 2, step 3 itd.
- ako sinkroniziraš fajlove i aplikacije, pazi da to i stalno potvrđuješ kad te pita, jer ih inače briše na Ajpedu
- ako prebacuješ film ili dokument, onda nema majci "nađu u toj i toj mapi", nego "zadnji otvoreni, zadnjih 5 otvorenih, zadnji neotvoreni, zadnjih pet neotvorenih...."
- ali ne ide, stalno vraća na Aj tjuns i kupi i skini s ajtjunsa
Dalje nisam stigao, potrošio par sati vremena KOJE NEMAM...pa eto, ako netko zna više, osim da "jailbreakam" i oslobodim Ajped korporativnih stega Velikog brata, jer to ne smijem učiniti obzirom da je poslovni...

I da poželim jednog dana uzeti ga na sastanak ili službeni put i čudom uspijem probiti sve kapitalističke barijere koje postavlja, opet ostaje veliko pitanje kad ga donesem i pokušam s njega napraviti prezentaciju...
Naravno, prvo nemam potrebne aplikacije, koje su u Dva Svijeta potpuno segregirane. Ni za ppt ni za film ne vrijede ista pravila.

A onda ću zamoliti publiku "pričekajte koji sat, dva ili tri, samo da uparim s mobitelom, sinhroniziram, skinem potrebne programe i aplikacije, nabavim Klopmanov dijamant, iskaznicu Fan Cluba blagopočivšeg Jobsa i potvrdu da nisam kažnjavan za obiteljsko nasilje..."

U vezi onog kada glumimo skromnost, pa se odričemo svoje ovisnosti o informatičkoj tehnologiji uz "ma, kompjuter mi treba samo za pisanje tekstova i izračunavanje kućnog budžeta" - isti taj preskupi modni dodatak - igračka dokonih tinejdžera s hrpom besmislenih aplikacija za gluvarenje i trošenje vremena, kojeg krivo vode pod tablet ili računalo ili kako se već kaže - nema hebeni najbazičniji program za pisanje i uređivanje teksta. Ima doduše nešto slično na njihovogj internetskoj kapitalističkoj korporativnoj Ajtjuns ponudi, ali kupi sine, kupi, daj broj kartice...ako i ima nešto besplatno, onda daj osobne podatke, tvoj najdraži auto, grad u kojem si rođen i živiš, security, safety, potvrđuj još malo, šalji im podatke, potvrde, kodove i pinove...i evo ti ga, još jedna šarena poluiskoristiva aplikacija je tvoja.

Dragi korporativni monopolisti i prodavači aplikacija i "budi dostupan" ideologije: na svu sreću, u većini prosječnih hrvatskih ustanova još uvijek se naše pokoja ploča i kreda, a papir s kojeg se čita i olovku za potcrtavanje mi još ne možete oduzeti i tražiti me password za njih.
La lotta continua.

Sindikat biciklista pozvao je danas na "bijeli štrajk" obespravljenih biciklista kojem se mogu jedino svim srcem pridružiti, iako mi je baš na današnji dan pukla guma, pa to radim simbolično. Otišla zračnica po sto i prvi puta, zbog staklovinja na biciklističkoj stazi na Zelenom valu, na koju auti i Gradska čistoća samo naguraju porazbijano staklo tijekom dana, a rijetko ili nikad se pomete.
Naravno, ona zimi dobro posluži i da se na nju nagura višak snijega koji onda cijelu zimu tavori na njoj, ili se tjednima vuče kao bljuzga. Pa tko normalan vozi bicikl zimi, ne!?
A u svako doba godine ta staza odlično služi dostavnim vozilima, taksijima i automobilistima koji eto, moraju nekaj "na brzinu" obaviti u dućanu, čak i kafiću.
No to je samo djelić užitaka bicikliranja po gradu, iako ću naravno, i o svojim kolegama bezumnim idiotima biciklistima koju progovoriti.
No, ima li smisla uopće "mea culpa" i prvo vađenje panja iz našeg oka, kada vidimo kako nas se tretira?
Policija bi možda bolje razumjela kad bi, ne samo gledala kako skupiti što više jeftinih poena preko leđa biciklista kao Najveće Prometne Prijetnje u Gradu, već češće ovako izgledala



Anyway, da sažmemo stav Sindikata Biciklista:
Iako je infrastruktura po gradu, gledano na broj biciklista i mjesta do kojih se može legalno doprijeti biciklom, tragikomična, prvi i osnovni zadatak policije je u zadnje vrijeme batinom utjerati poštovanje Svetih Pravila.
Kad braća Sindikalisti kažu "poštovati pravila često znači ugrožavati svoj život", znam o čemu govore.
Tri puta me u kratko vrijeme na cesti po kojoj bih se trebao UVIJEK voziti, očešao auto retrovizorom. Najčešće kada su skretali i uopće ih je boljela ona stvar idem li ja ravno i što ne pokazujem rukom da ću i ja skrenuti, niti imam namjeru. Trknuli bi me vjerojatno i tada.
Jednom me i oborio autom na taj način, ne trepnuvši pri tom, niti se zaustavivši.
O trubljenju i urlanju kroz prozor "majmune idi se vozi u šumu" neću niti pričati.
Znam, znam, kao uostalom, i povremeni vozač automobila - da je upravo na gužvovitoj gradskoj cesti u centru pa i šire, pojava biciklista niti najmanje lagana za vozača i da im diže tlak. No, to i jest poanta, nepredvidivost i bauljanje mnogih biciklista po takvom kolniku nije također neko famozno rješenje, AKO biciklisti na njemu nemaju lebensraum, a najčešće nemaju.

Tako da je to sve ionako bespredmetno dalje natezati: biciklističkih staza jedva da ima, a u centru se svode na dvije pruge po Zelenom valu i onu, apsolutno svim i svačim uključujući i policijska vozila, infestiranu stazicu kroz Gundulićevu. I whow, jednaku takvu u Martićevoj. Gdje se ionako moraš stalno skidati s bicikla, stoga što nisu htjeli označiti za bicikliste i prijelaz preko zebre.

Na pločniku, po kojem se, satjeran mukom, vozim ultraoprezno čak i kad je širok i nema ljudi na njem, a vidim da tako, bez obzira na rašireno pogrešno mnijenje, vozi većina biciklista - tek je pravi show.
Jednostavno smo svačije neželjeno dijete, crno pače, predstavnik SDS-a na sastanku Glavnog stana HČSP-a, vegan na svinjokolji...

Umjesto da, kad me vide da dolazim ususret, ili kad čuju kako diskretno zvoncam iza leđa, famozni pješaci propuste, potpuno diskrecijski, NA KOJU GOD STRANU ONI TO ODLUČE - obično krene kraval.
Pješak ili stane kao ukopan pa me, ne znam zašto, cima i pokušava kao, pogoditi kojom stranom ću ići, umjesto da shvati da mu ja puštam na volju.
Ili stane kao ukopan i krene sa sličnim epitetima kao i vozači.
Znam da je to zbog onih nadobudnih budala u tajcama koji voze slalom po gradu među ruljom.
Njih bi i ja po kratkom postupku, vjerujte mi.
Postavio bi mu nevidljivu sajlu da napravi tri okreta u zraku prije nego se prizemlji.
Jer pješak je KRALJ pločnika i ja to poštujem.
Ali ako već želim spasiti živu glavu od prenapučene ceste i pobješnjelih vozača te se diskretno progurati po pločniku, molim nemojte me razapinjati. Kao i većinu rekreativnih i mirnih biciklista koji sporo pedaliraju kroz grad pa i Svete Pješačke Zone. Ne utrkujemo se, mi samo želimo proći na svom biciklu na zadovoljstvo svih.
Pogotovo mi nije jasno što su krenuli policijskom batinom i po velikim pločničkim površinama gdje ima mjesta za tenkovsku brigadu a kamoli za rijetke pješake i bicikliste (poput Maksimirske od stadiona do Dubrave) , jer ipak je najpreči posao umjesto bijesnih vozača koji rade sulude stvari po gradu i dosloce ubijaju ljude, pokoriti biciklističku gamad. Koja bi mogla razbjesniti ili pak prestrašiti neku bakicu, podli stvorovi kakvi jesmo. Svi, udžuture.
Iako su nabrijani tajcaši u full opremi koji voze slalom u manjini.

Samo malo razuma i osiguranja minimalnih uvjeta za suživot i za provođenje inače mrtvog zakonskog slova na papiru, molim. Ništa drugo.

O parkiranju i suludim potezima Grada u tom smislu (jer i kao vlasnik automobila imam i tu kaj za reći), u narednom blogu....

Skužio sam da to što općenito ne funkcioniram po jednom utabanom "ključu" već improviziram po intuiciji, prenosim i na najbanalnija područja. Tipa organizacija telefonskog imenika u mobitelu. Stvarno, koliko možeš o nekome zaključiti, kad bi našao njegov izgubljeni mobitel? Moja Najvisprenija Supružnica je npr. rekonstruirala jednu gospođu čiji je mobitel našla prije nekoliko godina gotovo do detalja, kada su se napokon srele radi primopredaje. Po adresaru u kojem je par brojeva s početkom naziva Movie pub, npr. zaključila je iz prve da se radi o 40 + solo brijačici, a po nekim drugim brojevima i fotkama i o njenoj stručnoj spremi, gdje radi (pa čak i da ima jednog zajedničkog poznanika), no da tu ne odem predaleko :)

Nekada davno, kada sam imao samo par ljeta kao na ovoj sličici, svi smo imali fiksni telefon uz pripadajuću famoznu knjižicu za koju još i danas 70 + populacija govori "samo da pogledam u knjigu", sa istaknutim slovima po rubovima stranicama, mogao si više-manje birati hoćeš li organizirati po imenima ili prezimenima i fertig.



Danas upisujemo svašta i tragamo po mobitelu skoro isto kao nekada, a ako nemaš neki "ključ" ili si dadeš truda i "organiziraš" kontakte, a ima ih puno, i to može potrajati...
No to je tek štiklec za za osnovnu temu: kakvu sliku o meni može pružiti moj mobitel slučajnom nalazniku...?

Naime, prije nešto vremena kad smo slučajno potegli u razgovor kako vlastitu mamu imamo napisano u mobitelu, skužio sam koliko se npr. u poimanju svakodnevnice razlikujemo ja i dragi prijatelj Šiljo.
Prvo me je pitao zašto umjesto imena i prezimena imam upisano "mama" i "tata", kao da sam dvogodišnje dijete. On apsolutno sve ljude u imeniku ima organizirane po jednom ključu, imenu i prezimenu. Eventualno, ljude koji mu nisu niti poznanici, ali znaju biti bitni, poput stolara ili mehaničara, ima pod prefiksom prije imena i prezimena, npr. "Električar Kajetan Wannzelides".
No, uzvratio sam mu protupitanjem, da mu slučajno pozli na ulici, ili ga premlate, ne znam, prosvjednici protiv ACTA-e kao kolateralnu žrtvu u pohodu na Markov trg - kog će bolničari i policija obavijestiti?
Bilo koje od imena i prezimena uključujući i Kajetana Wannzelidesa - ili ipak zgodno dođe famozna "mama"?
No, to je manje bitno za ovu pričicu...

Zanimljivo da mi je imenik organiziran također zapravo po nekom ključu, samo ta je konstanta prividna , jer ocrtava razinu privatnog odnosa kojeg imam s nekom osobom.
Ne znam doduše što bi nalaznik o meni mogao razabrati (prije kroz fotke koje opalim mobitelom)... Osim naravno (a tu se ne hvalim uopće, dapače nažalost), hrpe jednih s drugima prilično inkompatibilnih, javno poznatih imena, kojih također imam u mobitelu... jedino da sam špijun Tajne Sile pa skupljam podatke od svih

No, nastranu prepoznavanje po konkretnim činiteljima, fotkama ili ono stvarno napisanih imena što imam u mobitelu, vlastita psihosocijalna analiza po razini bliskosti mi je zanimljivija... koliko god to banalno bilo, jebi ga, blog je de facto nečiji najobičniji e-dnevnik, ne? Pa tko ne mora, stvarno ne treba ovo čitati :)

1) Stolar, električar, Laptop prodavatelj, Apartman Krk ili staklar (moj odnos sa staklom zaslužuje cijeli jedan novi blog) su jednostavno TO što jesu, bezimeni i svedeni na čistu funkcionalnu ulogu. Eventualno, obzirom na moju nesretnu dužnost predstavnika suvlasnika u zgradi, imam ih po rangu kvalitete, gdje s "Građevinac 1" postoji veća razinu zadovoljstva u profesionalnoj suradnji nego s "Građevincem 2". To je dosta korisno i ako me netko zapita ono famozno klišeizirano pitanje "znaš li nekog dobrog majstora za XY". Ljudi jednostavno ne vole niti sami tražiti po žutim stranicama, niti priznati da te svi majstori više-manje jednako muljaju, a kvaliteta je osim kod izuzetaka (koji u mom imeniku dobivaju iznad drugih neprikosnoveni počasni sufiks prezimena, tipa Električar Ujević) - ista.
Ta famozna nada u spas po preporuci "koji je doktor dobar za koljena" neće nikad izumrijeti, no isto zaslužuje nekakav posebni blog upis...

2) Poznanici su organizirani po imenima (bliži poznanici, poslovni suradnici), ili po imenima i prezimenima (netko koga nikad gotovo ne trebam ili jedan puta u dvije i po godine). Obzirom da nisam dio društvene elite, tu spadaju i to nešto javnih osoba osim kategorije 4. Doduše, nemaštovitost roditelja često uzrokuje "Marinu 1,2,3" ili "Anamariju 1,2,3", ali i iz tog se odbrojavanja već vidi gdje su na ljestvici

3) Zanimljivo, ako smo na rubu frenda i tek poznanika, pribjegavam tek prezimenu kao oznaci. Također i ako ne koristim nadimak za osobu, iako ga ona ima i iako se dobro znamo. To su one srednjoškolske spike, nisi s nekim najbolji u razredu ali ste dosta prošli, pa je onda ono tinejdžersko djevojački "joooj, Ivankovićka, kak si glupaaa"
Nažalost, u to sam društvo pomiješao i jednostavno osobe koje ne volim iz ovog ili onog razloga. Oni su isto samo prezime. Za žene sa dodatnim sufiksom -ka.
Tako da nalaznik mog mobitela ne bi mogao razaznati gdje je granica neke snishodljivosti i mržnje u mom imeniku. Ali - i mržnja je emocionalni odnos prema nekom, pa zaslužuje biti obilježena, ne?

U (rijetkom doduše) slučaju da osoba s kojom sam frend na više nego "per tu" jednostavno nema nadimak, ja joj ga dajem i svrstavam u kategoriju 5. Denis, s kojim sam prošao sve i svašta ne koristi unificirani nadimak - ali je Dendža, htio to on, ili ne htio.

4) Iz nekog razloga kojeg mogu pripisati jedino vlastitom malograđanskom podaničkom mentalitetu prema društvenoj "kremi", profesori i ljudi iz akademskih krugova s kojima nisam intiman su titulirani s "Prof. Probiswyetsky", a s nekom važnijom društvenom funkcijom "Sudac/viši državni službenik ovisno o tituli/maestro/itd. Čančarević". Ing., Magistre, doktore znanosti i akademike ne tituliram i tu je moj jedini sitni anarhistički otpor prema općem tituliranju...

5) Osobe iz najintimnijeg kruga su gotovo isključivo po nadimcima. Od Najbliže, pa do prijatelja. Dragi nalazniče, kada vidiš razne Dafkase, Igije, Ice, Kvake, Trulog, Šilju, Štangu - e njih zovi ako me zgazio auto. Tog se držim toliko jako, da čak i osobe koje SVI po nadimcima znaju a nismo intimnije vezani - nažalost dobivaju Ime i Prezime.
Ipak, Ribafish je upao u tu kategoriju iako je dragi poznanik s kojim doduše nisam najintimniji - no čovjek ipak živi od nadimka koji je prerastao i njega osobno u instituciju

Dakle, oni najbliži su identitetom jedina apsolutno zaštićena vrsta u mom imeniku....iako se i tu može vidjeti gradacija, što je nadrealniji nadimak to je veza bliža. Dado ili Pero su jednostavnu tu, kao višegodišnja nepobitna činjenica, no tek Darac ili Darkić (pa što ako je malo gay!? ) ili kjaznam, Peronja, Perica, Petarinho, konstituirali bi vjerojatno i još vjerodostojniju bliskost...

Mama, tata, pa i pokojni djede i bake (nema "baka 1" ili "baka 2", u tim sferama mora vladati ravnopravnost - znalo se po samom broju tko je tko) su jednostavno kategorija iznad svega i tu mogu i moram biti dvogodišnjak koji tek sriče slogove. Ipak sam njihov izravni genetski proizvod, a nalaznik bi pokraj mog onemoćalog tijela vjerojatno isprobavao upravo te varijante mame i tate kao prve....

Imam i čudnu naviku pokojnike ostavljati u imeniku na njihovom mjestu i nakon njihovog odlaska, jer mi je to nekakav simbolički čin podsjećanja na njih, čisto intimne počasti i veze koja je postojala, dakle ne samo zbog "memento mori".
Pa, pošteni nalazniče, možda nazoveš i moju pokojnu baku ili Bruneka koji "ore nebeske ravnice" svojim motociklom, tko zna, možda ti se i jave, ako ja i ponekad zaboravim osvjestiti da smo svi tu negdje, u diskontinuumu vremena i prostora, povezani tankim nevidljivim nitima.

A što bi o meni zaključio neki pronalazač mog mobitela?
Osim vjerojatno, stručne spreme, obiteljskog statusa (uvijek prisutni cliche đeteta na zaslonu mobitela) ili kruga ljudi u kojem se krećem (ako ih prepozna, kroz sve šifre), a koji bi ga ionako samo zbunio, vjerojatno barem jedno: da se radi o tipu koji se poprilično petlja u sve i svašta

Obzirom kako vidim da se beskonačna trakavica zvana ACTA, kao i Josipovićevo ispričavanje, nastavlja i danas bez kraja, zainatio sam se, i iako znam kako izgledaju takvi međunarodni ugovori od Bernske konvencije na dalje (hrpa uopćenog smeća), pročitao tu zloglasnu ACTA-u.
Stvarno, jel' itko od sudionika pročitao to čudo?
Taj programatski "smrt piratstvu, sloboda autoru"?



Siguran sam i potpisujem da nisu upravo oni aktivisti koje sam gledao na telki proteklih dana, od one curke s priličnom medijskom tremom iz Rijeke, do onih što su po Zagrebu marširali pod maskama s brčićima. I to nema veze slažem li se ili ne da se stisne i napadne svaki krajnji klikatelj bilo čega što je postavio netko drugi na netu.

Bloger Junac je pošteno priznao u upisu prije koji dan: "Ne znam... ne znam što sve piše u toj ACTA-i, pretpostavljam da je đubretarska ko i ZAMP. Iako ne znam ni što u njemu piše. Ništa zapravo ne znamo, a samo seremo. I to ne seremo, nego prdimo po tiho pa samo razluftaju na pola sata dok ne prođe. Da se bar uneredimo pa da netko mora vodu povući."
ZAMP je ipak malo veće sranje, iako isto utemeljeno u međunarodnim obvezama. Ono što si oni dopuštaju, tražeći da izvođači na koncertima koji izvode svoje vlastite(!) stvari poput Rolling Stonesa, izvole ipak platiti naknadu ZAMP-u tako da bi Dražen Zečić dobio neku lovicu od njihovog talenta, je smrtni i smrdljivi debilizam.
Ali o njima ne bih previše širio ovu temu.

Gledao sam kako iz usta aktivista izlaze riječi poput:
- "tri prekršaja i ukida se osobi pravo internet"
- "unaprijed špijuniranje i praćenje što tko radi na internetu"
- "filteri koji prate"
- "u ACTA-i se skroz malo spominju autorska prava, to im uopće nije glavna stvar, nego ih interesira praćenje ljudi"
ili slušati hrpu neprimjerenih "kako mali Ivica vidi stvari" iz usta onog, nesumnjivo vjerojatno talentiranog programera-dečeca, koji je išao patetično pisati Josipoviću o stvarima koje ipak izlaze van njegovih nesumnjivih geekovskih sposobnosti: "nije isto krasti čokoladu u dućanu i maznuti neovlašteno nečije autorsko djelo, jer ne uništiš djelo, nego ga samo isprobaš"
Itd.
Ali ostadoh slijep kod očiju, koje ili ne znaju čitati ili mi je pravna naobrazba ishlapjela, pa su se ti zloslutni "filteri koji prate" zavukli negdje gdje ih nisam našao?
Dečko koji je na Dnevniku iza maske izjavio kako se autorska prava "malo spominju" u ACTA-i, čitajući istu, uvidio bi da su usta presušila tvorcima te papirusine, od jednog te istog lupetanja o nositeljima prava, kršenjima prava, sudskom postupanju i autorskim djelima.
Ubiše se i oni od naricanja nad autorskom sudbinom, kao i mi od naricanja nad njihovom umotvorinom.

Mislim, ne namjeravam uopće braniti državnu represiju glede korištenja interneta, pa i za neovlaštenu distribuciju ili konzumaciju tuđih autorskih sadržaja. Jer nisam licemjer i puritanac, niti mislim da ako eto, moj kompjuter učitava i skladišti neki film (kojih se čak i na youtube-u može cjelovitih naći), to nema veze sa mnom i radi se o involuntarnim trzajima gdje prst sam klika. A ja jadan tek nemoćno gledam i slušam krajnji rezultat koji mi je omogućio doduše netko drugi drčniji i tehnički vještiji od mene običnog konzumenta....

Niti želim braniti državu i vlast koje znaju biti još licemjernije i odvratnije glede tih stvari. Npr. čak i kad nam daju neka prava i imamo tako pravo svaki CD ili DVD ako je u našem legalnom posjedu (kupili smo ga, ili dobili od frenda koji je vlasnik) iskopirati sebi za osobnu upotrebu. To čak puno ljudi još uvijek niti ne zna da legalno može (čl. 82. Zakona o autorskim i srodnim pravima).
ALI u isto vrijeme zabranjuje da se, ako je isti CD ili DVD, ili neki npr. elektronički sadržaj zaštićen, zaobilaze tehničke mjere zaštite.
Znači, imaš pravo iskopirati vlastiti legalno pribavljen sadržaj (ne putem internetske piratske distribucije), ali ti zabranjuju to isto kopiranje ako je zaštićen.
I pet godina to uopće nisu razriješili, dok se nisu sjetili da bi mogli u Zakon upisati da se možeš zbog toga žaliti nekakvom državnom povjerenstvu (čitaj - upravi vodovoda).

No, na stranu svo to licemjerstvo, ljudi moji, hakeri, aktivisti i geekići programeri koji su eto, da budemo pošteni, zapravo kao i svi mi, tek osobno revoltirani što nam ne žele dati da na internetu radimo sve ono što želimo... i bez obzira što se slažem da nisu beznačajne i dalekosežne posljedice da će nam i klikanje zabraniti, makar i u najboljoj namjeri i makar ne znali otkud nešto na netu a mi mislili da možemo za privatnu uporabu to isto koristiti:
IPAK i unatoč tome, u ACTI, napose u njezinoj sekciji 5: "Kršenja u digitalnom okruženju" koja se odnose na internet jednostavno nigdje NEMA:
- nekakva sankcija da se osobama ukida pravo na internet, iz prvog, drugog ili trećeg puta
- da se osobe unaprijed špijuniraju i prate što sve rade na internetu.
Ne znam kaj piše u PIPA-i ili SOPA-i, ali one nisu niti bile na tapeti ovih prosvjeda ,niti su u procedurama potpisivanja i inače su povučeni ti prijedlozi. Govorimo dake, i govorilo se i jadikovalo o ACTA-i.

U njoj doduše ima odredba da država može dati ovlaštenje nadležnom državnom tijelu - KADA mu se obrati nositelj prava i dovoljno pravno relevantno DOKAŽE da mu se na točno određen način i na točno određenom internetskom mjestu krše autorska prava, da naredi internet provideru da pruži informacije o identitetu potencijalnog prekršitelja.
Ne nađoh nikakvog unaprijed špijuniranja, pogotovo ne za svu aktivnost internetskog ovisnika već samo naknadne informacije za točno određenu aktivnost, nema ništa bez pravnog postupka dokazivanja državnom tijelu da to ima opravdanja, nema nikakvih unaprijed kazni, osim eventualno kasnije na sudu, a ni tu ne piše o nikakva "tri prekršaja i skidamo te s neta". A sudovi mogu onda u redovitom građanskom postupku izdati naredbu prekršitelju da prvo prestane kršiti, da pruži informacije o umiješanim osobama, da se uništi taj sadržaj i dr.
I to sve ovisi o tome što je u određenoj zemlji kršenje autorskih prava. Kod nas je to kršenje glede interneta uglavnom: priopćavanje javnosti, distribucija i skladištenje (spremanje) sadržaja s interneta. A sve je to u ACTA-i kao i drugim sličnim međunarodnim litanijama, olfo uvjetovano standardima zaštite osobnih podataka u svakoj konkretnoj zemlji.
U Hrvatskoj, bez pismene naredbe ovlaštenog državnog tijela i to na osnovi već započetog postupka na temelju osnovane sumnje, ne vidim da uopće tijelo može i smije doći do nekog osobnog podatka od providera.

Mislim, uostalom, kao i do sada. Ništa nova ne vidim u ACTA-i, i sve se to zapravo i sada i bez nje, može iscijediti od suda, ako si nositelj prava u nevolji. U ACTA-i ne vidim puno toga osim uobičajenog međunarodnog visokoparnog trlalalalakanja po uzoru na kovencije iz 19. stoljeća (to je neki fetiš svih ugovora o intelektualnom vlasništvu), punog općenitih "dobrih namjera" i ograđivanja "ovisno o pravnom sustavu države članice".
Online filtera i praćenja ja našao nisam, a čitao sam od riječi do riječi. Pa eto, ispravite me... i ne ulazim u etički ili moralni meritum stvari, nego jebi ga u ono što se priča, u usporedbi s onim što zapravo tamo piše.
Zato su me aktivisti malo osupnuli površnošću, svi od reda koji god su govorili, pa čak i moji vršnjaci ili stariji.
Tema nije jednostavna ni laka i ZNAŠ li točno o čemu pričaš, ili improviziraš? Meni nažalost, zvuči kao ovo drugo.
A u tom slučaju, jao nama običnim smrtnim korisnicima, ako nas zastupaju zapravo loše informirane osobe.
Kud se djede ono "upoznaj neprijatelja da bi ga pobijedio"?

A kad bi i ulazili u etički ili moralni meritum, e onda tek jedno veliko JEBI GA SAD, uzevši u obzir argument "pa za probu, ne?".
Tj. da "se čokolada potroši, ali ne i autorsko djelo, a kad ga skineš s neta, onda ga zapravo probaš pa vidiš jel ti fino i onda ga kupiš"
A-ha, kupiš.
Samo u snovima Josipovićevog pen-pala možda...
A čak i da je to istina, a uglavnom nije, jer piratsku robu onda u najvećoj većini (čast iznimkama) i iskonzumiraš i ne pada ti na pamet kupiti je onda za novac, ista analogija se može primjeniti i na čokoladu iz dućana. Pa ukrao si da probaš, a ako je fina, onda ćeš je sigurno kupiti, ne?
Ili, obzirom da je mladi geek povukao paralele da je čoksa potrošna a djelo nepotrošno, uzmeš si fino neku uslugu tipa masaža ili prevođenje i onda ne platiš, jer si je samo probao. Ali sigurno ćeš je drugi put platiti, jer ti se sviđa. Osim ako skužiš da se i onda možeš izvući, kao uostalom i kod internetskog dijeljenja datoteka.

Dajmo ljudi bit realni, ništa više...

Jedno je što radi ZAMP i kako široko tumači svoja, načelno recimo opravdana i u međunarodnim propisima utemeljena, ovlaštenja da ubire parafiskalne namete. Na njih više vrijedi trošiti vrijeme i argumente, jer oni jesu stvarni i višegodišnji nemezis zdravom razumu, pogotovo kad bi htjeli i Maji Morales dati dio krvavo (nije to jednostavno sa 6 banki i nakon cca tone čistog medicinskog kokaina prevaljenih preko leđa) zarađenog novčanog kolača Rolling stonesa, a koji bi im navodno morali to dati i dok izvode vlastite stvari.

A ipak je drugo što mi u tome svemu (uz to što ima i opravdane bojazni da će nam svakim danom sve više stajat na žulj kao krajnjim korisnicima koji doduše ne piratiziramo radi stavljanja na internet, ali klikamo i skidamo što nam se ponudi), gubimo vrlo izgledno u budućnosti internet kao naše malo nevino dječje igralište i utočište od okrutnih pravila svijeta odraslih.
Koji sentiment skroz podržavam, onom svojom mekanom stranom osobnosti.

Iako kao i uvijek, nisam sklon pjesmi koju viču mnozi, mislio sam i ne pružiti svoju jezičinu (kad se ionako već mjesecima ne javljam) na EU teme i izabrao sam smeće, tek toliko da blog ne umre.
Ali jednom se živi i jednom se ulazi u tako nešto, pa barem štiklec, prije smeća...



Insieme

Moj prof. Kregar i nije netko s kim bi se svaki dan poistovjetio, no skoro da suosjećam s mnogim argumentima iz zadnje njegove online kolumne, posebno kako se osjeća kao netko za kog "je prošao vlak" i uopće je neosjetljiv za EU debatu & pripadajuće oduševljenje.
No, naravno, ne može se nečije promišljanje cijelog EU cirkusa svesti ipak samo na to.
Dodao bih da mi je malo nakaradno gledati kako se i jedni i drugi s dvije strane te medalje, tko god bio više u pravu, tek zadnjih dana trse onu letargičnu većinu privoljeti uz sebe. I iako je No-EU tabor na najnižim granama argumentacije kada se gleda javno predstavljanje onih koji su uzeli govoriti u ime svih euroskeptika (bacili me u depru površnim jaukanjem, kad sam prolazio ovaj vikend preko Trga BJ i stao da ih čujem, no dobro, ako većina euroskeptika dozvoljava da im Pernar bude jedan od perjanica i pernarica, sami su si krivi), svejedno šuplje zvuče neke priče. Ne samo odbijanje razgovora uz lakonsko "svatko se mogao informirati", nego i iz prsta izvađena "istraživanja" M. Bage kako su euroskeptici u pravilu "ruralne starije kućanice", a oni za EU "urbani, situirani, visokoškolski obrazovani, lijepi, poduzetni, seksi, plavi i visoki 30-godišnjaci".
Ne da ne suosjećam i s panikom sadašnje vlasti, koja također općenitim priopćavanjima, pokušava popraviti više godina ničega i nikakve rasprave, osim od stare vlasti ostavljenih par brošurica, prigodnih parola i plavih balona.
Da, pojavila se i prije koji dan (kasno i prekasno) na netu PDF brošura-knjiga u izdanju IMO-a. Iako dosta suptilno od autora napisana više "protiv" nego "za", što je moja Zakonita primjetila, a da autoru očito poslodavci nisu to ni skužili. Npr. štednju i krizu prilično cinično zove "ekonomskim izazovima"

Vanjska nam prof. Pusić valjda je pri tom i izračunala da nema vremena za nadoknađivanja, pa je umjesto pozitivne kampanje, krenula s apokaliptičnim "u glavu", svaki dan s novim: neki dan su na tapeti bili gospodarski kolaps i izolacija ako odbijemo ući (drčnim Balkancima bolje je ne prijetiti ucjenama, ali kasno je sad i za to), danas je apokaliptično upozoravala "da, nećete dobiti mirovine ako ne uđemo".
Što fali pozitivnoj priči o fondovima, koje su Slovenci npr. doslovce oplindrali prvih godina na svim razinama, posebno školstva i javne uprave, o olakšanim famoznim raznim vrstama "kretanja", pa čak i podilaženju niskim strastima, poput građanima uvijek aktualnog shoppinga bez granica i omrženih carina?

O suprotnoj strani teško mi je trošiti riječi. Argumenti su se sveli na prolivenu krv za slobodu. U najboljem slučaju.
Kasno je ukratko, za bilo što drugo osim za tradicionalno naše emotivno odlučivanje na temelju birtaških informacija. Dobro, građanska opcija ima recimo, kapuciner informacije.
O sebi nemrem pričati jer mi je puna kapa informacija koje sam sam silom prilika i nedobrovoljno godinama skupljao, pa mi se već prelijevaju. I ozbiljno, onako suštinski, da ne kažem "Kregarovski" sam prezasićen i bez oduševljenja za cijelu stvar, čak i za "protiv". Samo čekam da prođe, rekla bi Ekatarina Velika.

Da, znam i čuo sam protuargument i pametovanje kako su se "mogli o mnogo čemu informirati svi oni koji su to baš željeli".
No, stvar je prilično ozbiljnija od tog lakonskog stava i tiče se i slijedećih generacija. Pa taj argumenat, ako ste svjesni okruženja, nažalost ne pali, mogu i djeca naučiti čitati i računati i bez škole, onako kroz život, "ako baš žele".
Gledam s nevjericom kako je tribina organizirana u centru Osijeka o poljoprivrednicima, o kojoj ionako nisu znali da se održava, zjapila doslovce prazna. Ali i kako u jučerašnjim dnevnim najtiražnijim novinama i ovo potpisujem čašću, nije bilo NITI JEDNOG članka koji bi informiravao građane o famoznim "ZA" ili "PROTIV".
Ne da nisam ostao malo i razočaran općim mjestima koje je u svojem članku "zašto u EU" tek površno natrpao jedan od najinformiranijih u zemlji, moj prof. i šef katedre za pravo Europske unije. "Sigurnost", that's it? Po kaj smo onda išli u NATO?
Mogao je i on u krajnjoj liniji okrenut na neku pozitivu koja nije neutemeljena, od fondova do zakonodavstva koje pruža bolji okvir zaštite npr. potrošačkih i drugih prava.
Ovako, too little, to late.

Bit je po meni, da se svi odreknu iluzija. I da će većina građana, čak i ako bi oni uporniji pasli travu i bolje rat nego pakt, nekako moći i uopće htjeti odoljeti vjetrometini koja bi nastala neulaskom. Ali i od iluzije da ulazimo kao ravnopravni ili suvereni. Ravnopravni nismo niti sada, niti ima razloga i pravnog temelja da takvi odjednom postanemo u EU. Nije to uostalom baš ni moguće u jednoj nadnacionalnoj državi, više federativnog nego konferedativnog uređenja, obzirom na postulat obične većine u gotovo svom odlučivanju u tijelima, te da parlament ili "vlada" tipa Vijeća ministara, ne predstavlja zemlju po načelu suvereniteta i jednakosti, već imaš predstavnika koliko si velik. Pa i mi tu siću utopljenu u masu, koja će se kao, boriti za nas i naše interese, koje ionako ne znamo artikulirati niti lovu iz fondova pokupiti.
Iz bivše je Jugoslavije, a ne govorim ovo iz zlobe ili što bi pok. Tuki rekao "protivštine" (odmah mi se zakrivljuju usta kako sam to izgovorio) već eto, kao fakt, blagopočivši Račan bježao upravo zbog Miloševićevih ideja da takav majoritet napravi u SFRJ parlamentu i drugim tijelima.
No, eto, vremena su se promijenila, nije ni to više ni bauk.
Ajde, nije to ni bivša SFRJ.

Od ostalih mojih euroskeptičnih nazadnjaštava koja ću ovdje ispovjediti, uz njurganja tipa višegodišnje zabrane kretanja radne snage koju će nam puknuti, zabranu sadnje vinove loze što smo tek počeli i sl.., ostao je još i fenomen EU birokracije, kojemu se istinski divim. Ne samo zbog ovog filmića koji ih prikazuje prilično bližim našem mentalitetu nego što obično mislimo, ili što sam na svoje oči u jutarnjem vlaku Haag-Bruxelles prije x godina gledao nepreglednu kolonu samo dijela od npr. 35 tisuća eurokrata zaposlenih u Europskoj Komisiji, dok na svojim laptopićima pripremaju praznu power point slamu za jutarnje briefinge.
Nego i zbog krasne pravne "ujurdume" kojom su svoje najoperativnije i najmasovnije tijelo, upravo Europsku Komisiju, privezali ne uz države članice, već uz samu EU. Što god ona značila, kada bi se maknule članice iz nje. Za njih bi značila, kruh svagdanji i lovu koju ubiru, naravno. Naime, EU Komisija je zadužena da "čuva interese Unije", ne država članica. Komisionare ne biraju građani država članica, već EU parlament i druga tijela, a predlažu Vlade država, bez građana. I još čuvaju famozni samostojeći "interes EU", koji sam jednom u promišljanju pokušao naći ali se izgubio po putu.

U biti, taj metafizički dio prepuštam svom Nasljedniku, koji je uostalom po pitanju EU već i čvrsto odlučio.
Uz to što u zadnje vrijeme muči svoju glavicu metafizikom i izjavama kako "bi bio prostor", i kako "se ne osjeća živim, jer kad te držim za ruku ili stojim, to je samo toplina i stajanje, ali nije pravi život", danas ujutro je odlučio da Hrvatska mora u EU.
Zašto?
Najbrižnija me za doručkom upozorila da će se ulaskom u EU drastično podići cijene cigareta i da ću morati prestati pušiti kad uđemo. Što on gorljivo zagovara već godinu dana, baca mi cigarete i prijavljuje me svima optužujućim glasom, upozoravajući da ću umrijeti i kako "će me onda samo mama voditi u vrtić".
Na gornju izjavu Najinformiranije jednostavno je zaključio "To!! Idemo! Prestaješ puštiti čim uđemo, jasno?!"




Smeće i efemerije

Tek toliko, uz potpuno otrežnjenje od visina u koje se leti čim se spomene EU....niža, nevažna pričica mi zvoni tek kako i najbolje ideje mogu potonuti u realnosti. U ovom slučaju i najavi stvaranja nove, smećarske birokracije , dok će po hrvatskom običaju, hrpa neriješenih i gorućih ekoloških problema i tempiranih bombi, no manje medijski atraktivnih, čekati svoj red....
Naime, meni draga i živopisna kolegica iz prošlog života kada se išlo u Jabuku i kada smo svi bili tajna Malnarova vojska Crne Ruže, ministrica okoliša i zagovarateljica ukidanja nuklearne energije (jer je valjda poželjniji flashback u termoelektrane koje su nam onda potrebne, obzirom da bi u suprotnom trebalo koje milijunče vjetrenjača ili presvođivanje svih rijeka u državi), javila se oko smeća.
Ovim putem samo molim da mi netko objasni sve tehnikalije ideje za koju je rekla da sigurno ide i koja mi se čini dvojbenom u izvedbi.
Naima, dijelovi te ideje doduše već se provode u nekim sredinama, u Zaprešiću npr., barem u dijelu gdje su kuće, ljudi KOJI IMAJU KUĆE smeće ubacuju u vlastite kodirane kante i kada ih napune, onda moraju kupiti posebne vrećice da bi im se time naplatio višak otpada, a i što više moraju prazniti tvoju kantu, to više plaćaš.
E sad, ministrica sve računa "nekim prosječnim brojem ljudi u kućanstvu". Ovu zadnju rečenicu nisam izmislio, nego citirao ministricu. Nekim i prosječnim. Kućanstvu.
Pojašnjenje za to izračunavanje će svakako trebati (kao i nova vojska računovođa za te zadatke), no i dodatno:
Na tu bi nam postojeću varijantu, ministrica nabila i razvrstavanje otpada, što je super kad ne bi bilo kazni koje bih ja plaćao za moje, dokazano nemarne, susjede. U tu prvotnu kantu bi naime išao "ostali" otpad, kad bi prethodni pobacali (nadam se, u posebno pripremljene) kante za mislim, pet, staklo i papir. Za biološki otpad i plastiku nisam skužio da će biti raspoloživa "napojarnica".
I onda kaže, bit će kazni za one koji to ne razvrstavaju.
Ali, polazeći valjda, od premise da će to netko nadzirati i posebno, da se radi o samostalnim domaćinstvima, tj. kućama, a ne stambenim zgradama u kojima živi pola Hrvatske i za koje, kao i inače, ne bi smio vladati postulat kolektivne krivnje.

Pa ovim putem:
1) Apeliram na pravično rješenje u skladu s proklamiranom "novom pravednosti", u pitanjima smeća u stambenim zgradama. Te naplate za prepunjene kante te kazni za nerazvrstano smeće za koje unaprijed znam da neću biti kriv. No, kako će znati TKO je iz zgrade bacio više a tko manje u tu kantu, te nije razvrstao? Ako je već "kućanstvo" temelj svega ministrici, koja očito poznaje samo život u samostalnoj kući. Više mojih susjeda jako jako vole puniti smeće, dapače u dubiozi sam da mislim da je to njihov hobby jer samo čekam da jednog dana u kantu ubace i živog labradora skupa s njegovom kućicom.
2) Pitam što je s nadzorom i najavljenim kažnjavanjem, čisto sam znatiželjan? Hoće li to biti nasumične inspekcije kanti, ili će za čistačima kod pražnjenja hodati famozni predradnik socijalističkog stila, u kuti s kemijskom i notesom, te popisivati što se bacalo, koliko, je li se razvrstavalo i sl.?
Ako to neće biti izvedivo, čemu onda tako elaborirano planiranje?
Može li se građanima ponuditi jednostavno više kanti za razvrstavanje, ne naplaćivati prepunjivanje kod nas nesretnika po zgradama, te općenito računati na zdrav razum i etiku "u Hrvata"?
Teško, znam

Ajd da se i ja, kad sam siguran da su bar na današnji dan začepili i prestali točiti kuhana vina po štandovima gradova i sela, pridružim političkoj pjesmi "koju viču mnozi."
No, prije nego iznesem svoju revolucionarnu ideju:

Gledao sam ih i slušao po prvi puta otkad koristim svoje biračko prividno pravo, s jedva prisutnom pažnjom. I odgledavajući dva puta u onom televizijskom kokošinjcu gdje ih sve posjedaju u krug što imaju za reći, nije mi uopće žao što sam obično biciklom projurio pokraj njihovih štandića s potpuno pojednostavnjenim porukama, njihovih balonima ukrašenih pozornica i cirkuskih šatri u kojima (u namjeri da me uvjere u politički program?) cvile Lana, Maja, Nina, Lula, Mimi, Pipi, Poo-poo ili Jacques.
Općenito, otkud ta fascinacija šatorima, štandovima i vašarskom atmosferom "u Hrvata"?
Bandić je u Zagrebu to digao na nivo svetinje, instaliravajući ogromnu šatru ravno u srce grada da stoji većinu godine. I odlično se uklopila u vašarski štih ovih izbora, kobaje i alkohol u plastičnim čašama. Mi u glavnom gradu imamo tu privilegiju osjetiti izbornu atmosferu svake godine, većinu godine, uvijek je ili šatra dugačka sto metara ili bezbrojni štandovi s điđama, bajama i kobajama koje nude prodavači magle. Radi se očito o liječenju psihološkog "horror vacui" koji mnogi dožive kada prvi put došavši u Zagreb, vide hladnu prazninu popločanog glavnog trga, po kojoj mirno šetaju malograđani. Nećeš majci, mora bit šušur seoskog sajma.

Jer se gradonačelnik "hejterima" koji su pitali otkud mu ideja da opet na hrpu mjeseci tom plastičnom konstrukcijom po 101 put prekrije većinu za promenadiranje namijenje površine glavnog trga jedne europske prijestolnice, a pri tom je postavljaču šatre to pravo udijelio praktički zabadaf - lijepo odgovorio: to imaju svi europski gradovi, a naš šator je još i vrhunski i "hoch".
Koji to gradovi imaju gigantsku šatorčugu većinu godine na glavnom trgu? Što je to hoch u kranjskima i kiselom pivu i vinu u plastici?
Ne znam, ali znam da se uklopila u vašarsku površnost ovih izbora.



Svaka čast na neodrživosti sadašnje vlasti, jer ona to zaista i jest, đao đaci i adio pameti. Nisam doduše presretan na činjenicu da će npr. gotovo najvišu izvršnu vlast u zemlji obavljati osoba koja na mađarskom sudu hladno izjavi da od imovine ima plaću od 5 tisuća kuna i rabljeni auto, ali što je tu je. Ipak, dragi moj(i), kud se djedoše milijune kuna vrijedne dionice koje mnogi od vas imaju na svoje ime, ali eto, to se ne računa jer nije u obliku auta ili cigle neke kuće? Da ne pričamo o firmama ili nekretninama koje su uvijek "prepisane na suprugu", a u slučaju mađarskog nestašnika, svom ostalom lokalnom varaždinskom vedrenju i oblačenju.... Općenito, kad je u pitanju skromnost, vidim da je još među političarima popularno izjašnjavanje Lo Stile Pašalić, koji se do izlaska iz politike furao na garsonijeru i stančić u predgrađu. Svi s takvim pravedničkim guštom spominju svoje stare Saabove i nasumično odabran jedan od njihovih 20 izvora prihoda, da je meni više neugodno, nego što bi trebalo biti njima.
Slijedeći puta ja od imovine prijavljujem kad me netko bude pitao, a kad bi računali ekvivalent onome što oni imaju: jedne stare kućne papuče, knjigu Jacka Kerouaca "Na cesti", tubu super ljepila "Pelikan" i dječju sjedalicu na biciklu. Eto, časni sude, drugo ništa. Ili sam zaboravio ili je u vlasništvu pokćerke moje jetrve.

Ali, ima li alternativnih rješenja osim uvijek istog perpeturiranja sličnog stanja, tek s omanjim korekcijama? Zašto ne "nacionalni selektor" - stranac?

Sjetio sam se koliko je Japan samo promijenio premijera i vlada zadnjih desetljeća, usred njihovih mandata. Pa i mnoge zapadne zemlje. I to zbog takvih minornih prekršaja zbog kojih naši političari "ne ustaju iz kreveta". U Japanu premijer leti valjda ako pije s krive strane šalice na čajnoj ceremoniji. Ili zbog toga što su u nekoj tvornici pogriješili seriju mikroprocesora i oštetili kupce. U Njemačkoj je ministrica isti dan podnijela ostavku kad se otkrilo da je na jedno putovanje vodila supruga i iako je nadoknadila novac, to platila prvo službenim kanalima. Aufwiedersehen.
Ma, dobro je, daj ih nama, ako vam ne valjaju! I ovako faličan, nama je super. Japan valjda na lageru ima barem 5 do 10 bivših premijera, pravo bogatstvo.
Jer, mnoge države i nacije su već davno shvatile da npr. u nogometu jednostavno nemaju dovoljno dobrog domaćeg trenera da bude izbornik repke, pa uzimaju strance.
Zašto to ne bi probali i mi?
Ne zato što nemamo dovoljno dobrih domaćih stručnjaka, nego zato što nemamo dovoljno dobrih domaćih političara. Stručnjaci ionako tavore na dnu hranidbenog lanca i čekaju zeleno svjetlo za bijeg u inozemstvo.
Lijepo javni natječaj, uvjet: bivši premijer visokorazvijene zapadne zemlje, nekažnjavan kaznama višim od 3 godine zatvora.
Mi lijepo izglasamo nama najsimpatičnijeg kandidata koji će sastavit vladu od onih koje on/ona hoće. Sabor, ah, nek ostane kokošinjac kakav jest, no bez prava da vladajući imaju premijera i vladu. Nismo zaslužili. I mirna Bosna. A i Hrvatska.

Zadnju godinu dana me gotovo nije bilo ođekar, kao i uostalom, drugdje. Jer sam, poprilično naivno, mislio da je vrijeme da i ja nešto doprinesem ovom promašenom društvu svojim društvenim angažmanom. I teško je to i nemoguće, ako si u braku s djecom, išta drugo suvislo radiš, nisi otporan na tuđi podsmjeh pa i mržnju ili okrutne protuudarce sustava. U društvu nema niti dovoljno otpornih točaka niti dovoljno zainteresiranih a da se nešto zaista i može mijenjati - to je jednostavno tako.
No, da ne duljim. Rohatinskog su mnogi moji poznanici smatrali jednom takvom otpornom točkom društva i nekim tko je iznad ovozemaljskih stvari i briga, a na umu mu je samo stabilnost monetarnog sustava i briga za malog čovjeka. Gotovo pa se stvorio mali (veliki?) kult Rohatinskog, postao je šampion istraživanja javnog mnijenja, onaj koji lebdi na oblaku iznad novčarskih institucija i blagom rukom ih usmjerava prema Svjetlu, iako mi nitko zapravo nije mogao objasniti svojim riječima što on to zapravo radi.

A onda se desilo da je ipak čovjek od krvi i mesa, što su svi morali znati u dubini duše, ali su htjeli Vjerovati. Vrlo banalno, Moćni Gazda i Pravi Vlasnik Lijepe Naše mu je, u odsudnom trenutku za firmu Željkove supruge, i unatoč recesiji i svemu što ona nosi, baš eto zato što mu je ta firma iznenada zatrebala unatoč tome što već ima tisuće drugih firmi, uskočio s novcem, otkupio i kuću i tvrtku u kojoj su živjeli (i radili, što baš i nije porezno transparentno) i poslove. I vratio ih u mirnu luku harmoničnog financijskog življenja. Ono što bi mi svi htjeli i mnogi već sada trebaju, kada nam krene loše. Vitez na bijelom konju u obliku Todorića. Mljac Samo, teško je to zamislivo za nas smrtnike. Besmrtnici i karizmatičari poput Rohatinskog sami svojom magnetskom snagom privlače genije hrvatske trgovine i gospodarstva poput Ivice, to je jednostavno neraskidiva simbioza Svetosti i Genijalnosti.

Za jednu takvu fenomenološku činjenicu kao što je Kult Ličnosti, zapravo je konkretizacija ZAŠTO ljudima i manje bitna. Bitna je NADA da postoji netko, napose u institucijama moći koji bdije nad njima i tragovi mu ne smrde nečovještvom, dapače, da postoje zrnca etičnosti. Za to su ljudi spremni uložiti svaki cent povjerenja, jer svi mi želimo to svijetlo na kraju tunela, to je tako razumljivo. I ljudi će investirati u osobe ako im se dobro medijski i drugačije serviraju, baš kao što ulažu svoje zarade u banke koje Željko očinski usmjerava preko Scili i Haribdi novčarskih tržišta.
Zanimljiv je to fenomen, taman i da je on istinski zaslužan za točno određeni set stvari i istinski nezavisan od strane političkih pritisaka kako su mu svi listom tepali. Dakle, NE PORIČEM tu činjenicu. Ali nitko od obožavatelja lika i djela s kojima sam pričao, i dalje nije mogao niti SAM SEBI objasniti ŠTO točno i koje to prave gumbe Željko stišće a da nas održava on i jedino On "na površini". Tako su ga doslovce mediji prikazivali, dok ga nisu počeli trančirati za ovo zadnje. Na koje zapravo i nije odgovorio išta suvislo ili zanijekao, osim da ide u politiku .
Kralj anketa (nije zajebancija, zaista se još ove godine najveći broj ispitanika odlučio za opciju da je Rohatinski jedina osoba koja može Hrvatsku izvući iz krize) se obično u razgovorima ovako zapravo percipira, na pitanje "a kaj točno??":
"Errmmm... drži tečaj kune fiksnim i stabilnim?"
Pa zašto onda ne postoji kult Borislava Škegre, koji je to i patentirao?
"Errmmm...ne popušta pritiscima Vlade...'"
Pritiscima u vezi - čega?
"Hmmm...pa kaj nije obuzdao kredite, nekaj zabranio bankama...?"

No, nazad na zaključak...za tezu ovog upisa manje je bitno je što zapravo jest Željko učinio, a naravno da nije bez zasluga (iako, čitao sam davno komentar na jednom forumu "Status Rohatinskog kao žive legende čiji kritičari se mogu nabrojati na prste jedne ruke mi govori da sa tržištem ideja nije sve u redu"). Gotovo preko noći, status Nj. Uzoritosti je pretvoren u Nj. Niskost. A opći nedostatak uravnoteženosti u percepciji mnogih ljudi i bacanje uvijek svih uloga na crveno ili crno ako ćemo kockarskim žargonom opisati kako izgleda već spomenuto "tržište ideja" i političke potpore U Hrvata - zapravo je i uzrok puno stvari zbog kojih jesmo tu gdje je jesmo.
Objektivna slika, evo kad sam krenuo i završavam sa Željkovim primjerom, oduvijek je bila vrlo blizu svakome za otkriti, samo gledajući instituciju kojoj je bio na čelu. Radi se naravno o Njegovom Veličanstvu Iznad Svih Veličanstava - Novcu. I tu a priori nema neke velike nade i očekivanja milosti i etičnosti onih koji se bave tom najvrućijom robom na svijetu. Nisu li nas naši roditelji učili da je Novac nemilosrdan? I da će sam sebi prvi staviti krunu moralnosti i postati mjerilo svega u društvu?

Nebitno je i što osobno, banke, spremišta i suverene teritorije Nj. Veličanstva Novca, ne podnosim najbolje....no svima je valjda jasna i notorna činjenica da je i zadnji naš socijalni financijski slom uzrokovao upravo virtuelni svijet koji su stvorile današnje banke, novčarske i investicijske institucije...? Kojima se nitko na ovom svijetu ne želi niti se usudi pozabaviti krajnjim mjerama restrikcije, pa nije niti Željko. Baloni od sapunice zvani virtualni novac,swapovi, opcije, vrijednosnice i ostala skalamerija, neutemeljeni u ičemu stvarnom, osim manipulacijama tuđom bijedom i lošim kreditima, i dalje nas čekaju iza prvog ugla. I toga nas ne može razriješiti niti svevišnji.

A Žac je ipak samo običan čovjek.

Uglavnom, nakon 3 tjedna uludo potrošenog godišnjeg na pregovaranja i nadzor oko izvođenja podžbuknih plinskih instalacija u zgradi & gušenja u prašini usred vrućeg Zagreba, obresmo se prije koji tjedan kod prijatelja na moru.
Jedini Uz Ucviljenu Udovicu Nasljednik Mojih Ovozemaljskih Bogatstava - i ja. Sjedimo na plaži, zurimo tako u pučinu nakon skakanja s mola, krik galeba, stine i sve ono o čemu slini južnjačka zabavna glazba. A on mi priopći:
"Tata, ja bih htio biti prostor".
?
Ne vatrogasac, policajac, niti astronaut.
Ni guverner HNB.

"A zašto pobogu - prostor, sine?"
"Zato jer prostor jedini nije opasan".

Na "pa ljubav nije opasna", odgovor je bio, a ništa od navedenog ne pretjerujem, "ljubav se može pretvoriti u zlo".
Na "pa spužva nije opasna", dobih na na volej "spužva se može napuniti s vodom i baciti na nekog tko se vozi na motoru, pa on padne i ubije se".
"Mala beba" - "Malu bebu isto netko može baciti na nekog i onda ga ozlijediti"
"Zrno soli" - "Ako mu dodaš još zrna, od puno zrna soli se sve presoli i onda povraćaš od toga".
Uglavnom, brzo sam odustao.
A u počast Nasljednikovoj pomno izloženoj dubiozi, krenuh i ja rekreativno i amaterski filozofirati, šutajući kamenčiće na odlasku s plaže, prolazeći pokraj trafostanice s velikim muralom "plačite purgeri"...
Ne da nas obojicu bilo koji student drugog semestra FFZG ili bilo tko s mrvom inteligencije više od mene, ne mogao pobiti, dapače. Ali jeb'ga, roditeljski instikt zaštite vlastitog DNA proizvoda, pa i njegovih fiks ideja je jači, kao i žudnja za mrvom rekreativne dokolice koja tako kratko traje. Ne zamjerite na ideološkoj zaslijepljenosti
Elem, tjelesne stvari, ono što puni prostor, materija, Hanibal Lecter ili cvijet maslačka na koji netko može biti alergičan, uvijek se mogu iskoristiti ili biti opasne. Prostor kao takav, dakle metafizički i tjelesno neuhvatljiv pojam, jedini nije opasan. Jer je pojam.
Čak i ta nesretna ljubav, koja ima isti metafizičko-filozofski okvir kao i pojam prostora, u svakodnevnoj praksi materijalnog svijeta ipak se pokazuje nestalnijom. I može na pojedinačnim slučajevima, prerasti u zlo, ili nestati. Nasljednikov Prostor je ipak konstanta, neutralna spram pojmova i stvari koji se motaju u njemu i u svakom slučaju ne nosi teško breme koje nosi njegova sestrica, ovisna o mijenama našeg titrave i jedva (ali i to je previše) opipljive, materijalne "stvarnosti".



No, večera u apartmanu kod frendova bila je još interesantnija. Mali Zaratustra koji je sve i zakuhao, mirno se igrao autićima i prepustio nama odraslima i 12-godišnjem starijem Frendovom Nasljedniku da se dalje prepucavamo. Trajalo je to čak i koji sat:
"Krep papir, jebemu."
"Možeš ga zapaliti. Kužiš, poanta je da materijalne stvari sve možeš zloupotrijebiti, ili su opasne na neki način".
"Kap vode, u kujac".
"Može u njoj biti bakterija koja je baš za nekoga opasna. Uostalom, sjeti se Gremlina"
"Molekula zraka"
"Uđe tamo gdje ne smije i - eksplozija".
"Zrnce prašine"
"Alergija".
Frendu se posebno svidjela alergija, odgovor na pola argumenata.
"Vlat kose."
"Imao sam frenda u djetinjstvu koji je udahnuo dlaku od mačke i ona mu je doputovala u mozak i zasjenila dio zadužen za vid, godinama".
"............."
".............kaj imaš još one hladne pive u frižideru?".

Moj prvi upis nakon sto godina (duga, iako nekomplicirana, priča) - i odmah reakcionarni & u povišenom tonu... Ali moj pogani jezik jednostavno ne može ponekad odoljeti, makar me, po običaju, svrstali među zatucanike...
Kako dolazi papa i kako svi o tome imaju neko mišljenje koje žele priopćiti medijima u papinskom urbi et orbi freestylu, posebno mi privlače pažnju uz prvu jutarnju kavu, velecijenjena mišljenja javno dotiranih osoba, kao što su glumaci, o nadolazećem cirkusu.
Ne da netko nema pravo na svoj kut gledanja u vezi bilo čega (dapače, o osnovnom sadržaju niti ne želim debatirati), no dok bi na mišljenje nekog poduzetnika koji muku muči sa preživljavanjem svoje proizvodnje ili zadržavanjem radnika u svojem poduzeću stajao u stavu mirno, ipak ću podignuti jednu obrvu na npr. moju cijenjenu prvu susjedicu u ulici, Leonu pl. Paromlynskaju. Ne zato što imam nešto osobno protiv iste predražesne osobe, sve suprotno od toga. No, čisto kao prvi nasumični primjer, sada već za desetke istih papagajskih mišljenja podijeljenih s nama svima, tko će se originalnije zgroziti nad 12 milijuna kuna vrijedan posjet pape, koje uglavnom plaća sama Crkva. Pa tako je (nasumično odabrana) draga susjedica rekla:

"I da sam ovdje ne bih išla. Mislim da je to samo trošenje velike love. Ne znam što će njegov dolazak nama donijeti, kad bi mi barem to netko objasnio. Ne znam čemu to. Vjerojatno se to zato i radi da netko sebi od tih silnih novaca nešto u džep strpa, takva smo država", rekla nam je Leona.....Sve ćemo to mi platiti. Meni kao mladoj i perspektivnoj osobi to smeta u ovoj situaciji. "

Možda sam pristran ovdje, od silnog PTSP-a koji još trpim otkad sam prestao redovito zalaziti u Gavellu i slična mjesta, izmučen nesnosnim afektiranjima raznih perspektivnih Anji Šovagović i jednom lošijom od druge javno financiranom predstavom, u javno financiranim kazalištima. Ali draga Leona pl. "ja iz svog džepa plaćam" javno dotirana Perspektivski (naravno i dragi Vili, koji se pod obavezno javio na ove teme, upoznavši putem medija svih 90 % kakvih-takvih vjernika u državi s presudnim podatkom da je ateist), od svega što se financira zagrizli su upravo u nešto u čemu se i više nego zrcali i njihova situacija.

Stvarno, koliko je došao javno dotirani "Prezimiti u Riu"? Znamo okvirno da je svaki filmić negdje oko milijuna, da li kuna ili eura....
Tko je sve pogledao npr. samo nasumično iz Leoninog bogatog filmskog repertoara, "Pravo čudo", "Mrtvi kutovi", "Leti, leti", "Najmanji čovjek na svijetu" ili "Vinko na krovu"?
Tisuću ljudi? Manje, obzirom da ih pola nije niti došlo u kina? I koliko su skupa došli svi deseci predstava filmova u kojima si ostavila trag?
Da parafraziram: "Ne znam što su to nama ti filmovi donijeli, kad bi mi barem to netko objasnio...".



Čemu smo to financirali i HTV bacao u taj bunar taj nesretni parafiskalni namet zvan TV pretplata, kojim nas mjesečno kinje?
Jesi li draga Leona, jednako protestirala kojem je manijaku na pamet palo financirati jedan (doduše, fascinantno kičasti) "Četverored", gdje si šutke odigrala "pamtljivu" ulogu sestre u dvorcu?
Fkt, koliko košta jedna parada kiča poput Dore i zašto o tome nisam čuo tvoje mišljenje? A-haa, možda nismo čuli i zato što su ti platili da budeš voditeljica....
Jednako kao i oni ozakonjeni krvosasi i kriminalci zvani bankarske institucije, čijem si kreditno-dužničkom ropstvu poster-girl ( kad već ulazimo u etičnosti vezanih uz lovu...).
Uostalom, nemam pojma otkud ideja da se financira neki film, a onda on niti ne završi u kinima (kao što je često slučaj u Lijepoj našoj) ili bilježi u tjedan dana 90 gledatelja?

Ili je to sve, od filma do glazbe, umjetnost, koja si smije priuštiti da i ako nije prava umjetnost niti prepoznata od ljudi, kao takva ostane nedodirljiva iz larpurlartističkih razloga?
Zato što je duhovna nadgradnja? Iskreno, kome?
Ovaj dolazak pape u svakom slučaju će barem milijun ljudi smatrati vlastitom duhovnom nadgradnjom, ma što Mirko i Marko mislili o tome. I biti nazočno par stotina tisuća istih. Bit će barem, što bi Srbi rekli, "zabava miliona".
A ne znam kak tebe npr. i dalje neće tištiti suočavanje s polupraznim ili praznim gledalištima kinematografa.... dobro, barem će kazališne premijere poneko pohoditi...? A i mene vječitog mazohista možda vidiš u nekoj od svojih predstava, kako lurkam iz polumraka skupa sa Supružnicom, kada dobijemo rijetki babysitting i uvijek se zajebemo pa odemo u kazalište, lupajući poslije glavom....

Na svoju okruglu životnu obljetnicu otvorio sam internet bankarstvo, platio sam još jedan od dugova i skužio da su Tenesee Ernie Ford, baš kao i Johnny Cash bili u pravu

http://www.youtube.com/watch?v=tfp2O9ADwGk

A dobro, to više nego s 4 kuke natovarene na moja otporna ruska leđa, ima veze u kojem vremenu i gdje konkretno živim. Tko mi je kriv što ne živim npr. u Brazilu(!), za kojeg sam u Geu baš nedavno čitao da je još malo pa obećana zemlja. Koja trenutno, dok svi u (polu)razvijenom svijetu crkavamo još uvijek pod posljedicama recesije i retardiranih vlada, vozi u petoj brzini, kontinuirano gospodarski raste i pegla svoje, nekad svjetski poznate, socijalne razlike. Nije samo da su, po Kotlerovom poučku, našli novih par ogromnih izvora nafte i plina, nego jednostavno mudro rade još od 2003. I uskoro postaju svjetska velesila, svakako najveća u Južnoj Americi. Ima ih više od Rusa, toplo je, stalno neki novi izvor nafte i plina, dobro investiraju, još su i ogledan primjerak Nove Svjetske Rase, u kojoj je boja kože sekundarna.
A mi, well....postali smo zemlja mediokriteta, koji i dalje s visoka mislimo na recimo Brazilce, kao na golje iz favela. Ne kažem, dapače, da naša vlada ne može i ne mora bolje. ALI još je gore s ljudima. Unisono su me neki dan najbliži prijatelji, sve redom učeni i knjiški ljudi, a naskroro apologeti društvenog konzerviranja (obzirom da oružanu revoluciju, koju jedino smatraju ispravnom, ne žele sami osobno povesti), prali zbog toga što se u (nepostojećem) slobodnom vremenu bavim društvenim aktivizmom u jednoj građanskoj inicijativi.
Da koji mi k. to treba, da je to uzaludno, da se ne ponašam "u skladu sa svojim godinama", da li stvarno hoću da mi netko legne na familiju, život, ili najgore , imovinu.

Glede zadnjeg, odlično se za to pobrinula Lijepa Naša. Jednostavno je iskopirala zapadnjački izum osobnog bankrota. Nažalost, nedavno mi je jedan, donedavno vrlo poslovno i društveno aktivan dragi prijatelj, vječni diplomand na Sveučilištu i vlasnik dvaju obrta, rekao da je došao do zida i da razmišlja o osobnom bankrotu. Na moje iznenađenje, jer je u mojim očima bio zadnji kojem bi se moglo desiti da posao zašteka. On je, u dobu pomame trgovanja, budala radio svojim vlastitim rukama i proizvodio, ali slaba vajda i od toga...
Uglavnom, smislili su da, baš kao i kod poduzeća u stečaju, osobna imovina Prosječnog Hrvata koji se zaigrao s dugovima i kreditima, prvo nekretnine i auto, odsklizaju u pravcu vjerovnika na slavni "bubanj", s mogućnošću da te nagrade osnovnim krovom nad glavom, npr. prisile da kuću zamijeniš za mali stančić. A za ostatak banka, nakon što ti maznu pribor za drogiranje, tj. kartice pootvaranih računa, za džeparac ostavlja od države određenu minimalnu plaću. Pa dok se ne očistiš, kao u komuni.

Potaknut debatom i suprotno njegovim dobrim običajima, moj cijenjeni kum Ico u tom je našem sredovječnom kružoku u petak navečer, održao par filipika o društvenim promjenama. Sam nekdašnji simpatizer reakcije, s nataloženim životnim iskustvom, promijenio se u ciničnog podržavatelja skidanja reakcionarnih glava. Ideološko udruživanje je, kaže ( i ne laže), duljeg trajanja od interesnog, koje puca i nestaje čim je interes ugrožen. Ali ako se ideologija pervertira, a potreban je samo određen broj godina za to, ispadne još gore.
I obzirom da nas remen od pušaka sve nekako previše steže, a krvavi nered iz kojeg bi se rodio privremeni red je povijesno dokazana iluzija i gnjusoba sama po sebi, opet ispada po mojem. Ako još ima žara u nama, koji sa svakom ovakvom obljetnicom kopni i mijenja u cinizam.
Koliko god nam dopušta biologija i svih tih 16 tona koja su nam se natovarila na vrat tijekom vremena, imamo li još uvijek neku odgovornost mijenjati stvari polako i uporno, polazeći od svakog segmenta života koji možemo glocnuti? Pa, mislim da da. Zašto ne? Život je kratak.
Od sutra smanjujem cigarete