bloodeeleeshte

Iako kao i uvijek, nisam sklon pjesmi koju viču mnozi, mislio sam i ne pružiti svoju jezičinu (kad se ionako već mjesecima ne javljam) na EU teme i izabrao sam smeće, tek toliko da blog ne umre.
Ali jednom se živi i jednom se ulazi u tako nešto, pa barem štiklec, prije smeća...



Insieme

Moj prof. Kregar i nije netko s kim bi se svaki dan poistovjetio, no skoro da suosjećam s mnogim argumentima iz zadnje njegove online kolumne, posebno kako se osjeća kao netko za kog "je prošao vlak" i uopće je neosjetljiv za EU debatu & pripadajuće oduševljenje.
No, naravno, ne može se nečije promišljanje cijelog EU cirkusa svesti ipak samo na to.
Dodao bih da mi je malo nakaradno gledati kako se i jedni i drugi s dvije strane te medalje, tko god bio više u pravu, tek zadnjih dana trse onu letargičnu većinu privoljeti uz sebe. I iako je No-EU tabor na najnižim granama argumentacije kada se gleda javno predstavljanje onih koji su uzeli govoriti u ime svih euroskeptika (bacili me u depru površnim jaukanjem, kad sam prolazio ovaj vikend preko Trga BJ i stao da ih čujem, no dobro, ako većina euroskeptika dozvoljava da im Pernar bude jedan od perjanica i pernarica, sami su si krivi), svejedno šuplje zvuče neke priče. Ne samo odbijanje razgovora uz lakonsko "svatko se mogao informirati", nego i iz prsta izvađena "istraživanja" M. Bage kako su euroskeptici u pravilu "ruralne starije kućanice", a oni za EU "urbani, situirani, visokoškolski obrazovani, lijepi, poduzetni, seksi, plavi i visoki 30-godišnjaci".
Ne da ne suosjećam i s panikom sadašnje vlasti, koja također općenitim priopćavanjima, pokušava popraviti više godina ničega i nikakve rasprave, osim od stare vlasti ostavljenih par brošurica, prigodnih parola i plavih balona.
Da, pojavila se i prije koji dan (kasno i prekasno) na netu PDF brošura-knjiga u izdanju IMO-a. Iako dosta suptilno od autora napisana više "protiv" nego "za", što je moja Zakonita primjetila, a da autoru očito poslodavci nisu to ni skužili. Npr. štednju i krizu prilično cinično zove "ekonomskim izazovima"

Vanjska nam prof. Pusić valjda je pri tom i izračunala da nema vremena za nadoknađivanja, pa je umjesto pozitivne kampanje, krenula s apokaliptičnim "u glavu", svaki dan s novim: neki dan su na tapeti bili gospodarski kolaps i izolacija ako odbijemo ući (drčnim Balkancima bolje je ne prijetiti ucjenama, ali kasno je sad i za to), danas je apokaliptično upozoravala "da, nećete dobiti mirovine ako ne uđemo".
Što fali pozitivnoj priči o fondovima, koje su Slovenci npr. doslovce oplindrali prvih godina na svim razinama, posebno školstva i javne uprave, o olakšanim famoznim raznim vrstama "kretanja", pa čak i podilaženju niskim strastima, poput građanima uvijek aktualnog shoppinga bez granica i omrženih carina?

O suprotnoj strani teško mi je trošiti riječi. Argumenti su se sveli na prolivenu krv za slobodu. U najboljem slučaju.
Kasno je ukratko, za bilo što drugo osim za tradicionalno naše emotivno odlučivanje na temelju birtaških informacija. Dobro, građanska opcija ima recimo, kapuciner informacije.
O sebi nemrem pričati jer mi je puna kapa informacija koje sam sam silom prilika i nedobrovoljno godinama skupljao, pa mi se već prelijevaju. I ozbiljno, onako suštinski, da ne kažem "Kregarovski" sam prezasićen i bez oduševljenja za cijelu stvar, čak i za "protiv". Samo čekam da prođe, rekla bi Ekatarina Velika.

Da, znam i čuo sam protuargument i pametovanje kako su se "mogli o mnogo čemu informirati svi oni koji su to baš željeli".
No, stvar je prilično ozbiljnija od tog lakonskog stava i tiče se i slijedećih generacija. Pa taj argumenat, ako ste svjesni okruženja, nažalost ne pali, mogu i djeca naučiti čitati i računati i bez škole, onako kroz život, "ako baš žele".
Gledam s nevjericom kako je tribina organizirana u centru Osijeka o poljoprivrednicima, o kojoj ionako nisu znali da se održava, zjapila doslovce prazna. Ali i kako u jučerašnjim dnevnim najtiražnijim novinama i ovo potpisujem čašću, nije bilo NITI JEDNOG članka koji bi informiravao građane o famoznim "ZA" ili "PROTIV".
Ne da nisam ostao malo i razočaran općim mjestima koje je u svojem članku "zašto u EU" tek površno natrpao jedan od najinformiranijih u zemlji, moj prof. i šef katedre za pravo Europske unije. "Sigurnost", that's it? Po kaj smo onda išli u NATO?
Mogao je i on u krajnjoj liniji okrenut na neku pozitivu koja nije neutemeljena, od fondova do zakonodavstva koje pruža bolji okvir zaštite npr. potrošačkih i drugih prava.
Ovako, too little, to late.

Bit je po meni, da se svi odreknu iluzija. I da će većina građana, čak i ako bi oni uporniji pasli travu i bolje rat nego pakt, nekako moći i uopće htjeti odoljeti vjetrometini koja bi nastala neulaskom. Ali i od iluzije da ulazimo kao ravnopravni ili suvereni. Ravnopravni nismo niti sada, niti ima razloga i pravnog temelja da takvi odjednom postanemo u EU. Nije to uostalom baš ni moguće u jednoj nadnacionalnoj državi, više federativnog nego konferedativnog uređenja, obzirom na postulat obične većine u gotovo svom odlučivanju u tijelima, te da parlament ili "vlada" tipa Vijeća ministara, ne predstavlja zemlju po načelu suvereniteta i jednakosti, već imaš predstavnika koliko si velik. Pa i mi tu siću utopljenu u masu, koja će se kao, boriti za nas i naše interese, koje ionako ne znamo artikulirati niti lovu iz fondova pokupiti.
Iz bivše je Jugoslavije, a ne govorim ovo iz zlobe ili što bi pok. Tuki rekao "protivštine" (odmah mi se zakrivljuju usta kako sam to izgovorio) već eto, kao fakt, blagopočivši Račan bježao upravo zbog Miloševićevih ideja da takav majoritet napravi u SFRJ parlamentu i drugim tijelima.
No, eto, vremena su se promijenila, nije ni to više ni bauk.
Ajde, nije to ni bivša SFRJ.

Od ostalih mojih euroskeptičnih nazadnjaštava koja ću ovdje ispovjediti, uz njurganja tipa višegodišnje zabrane kretanja radne snage koju će nam puknuti, zabranu sadnje vinove loze što smo tek počeli i sl.., ostao je još i fenomen EU birokracije, kojemu se istinski divim. Ne samo zbog ovog filmića koji ih prikazuje prilično bližim našem mentalitetu nego što obično mislimo, ili što sam na svoje oči u jutarnjem vlaku Haag-Bruxelles prije x godina gledao nepreglednu kolonu samo dijela od npr. 35 tisuća eurokrata zaposlenih u Europskoj Komisiji, dok na svojim laptopićima pripremaju praznu power point slamu za jutarnje briefinge.
Nego i zbog krasne pravne "ujurdume" kojom su svoje najoperativnije i najmasovnije tijelo, upravo Europsku Komisiju, privezali ne uz države članice, već uz samu EU. Što god ona značila, kada bi se maknule članice iz nje. Za njih bi značila, kruh svagdanji i lovu koju ubiru, naravno. Naime, EU Komisija je zadužena da "čuva interese Unije", ne država članica. Komisionare ne biraju građani država članica, već EU parlament i druga tijela, a predlažu Vlade država, bez građana. I još čuvaju famozni samostojeći "interes EU", koji sam jednom u promišljanju pokušao naći ali se izgubio po putu.

U biti, taj metafizički dio prepuštam svom Nasljedniku, koji je uostalom po pitanju EU već i čvrsto odlučio.
Uz to što u zadnje vrijeme muči svoju glavicu metafizikom i izjavama kako "bi bio prostor", i kako "se ne osjeća živim, jer kad te držim za ruku ili stojim, to je samo toplina i stajanje, ali nije pravi život", danas ujutro je odlučio da Hrvatska mora u EU.
Zašto?
Najbrižnija me za doručkom upozorila da će se ulaskom u EU drastično podići cijene cigareta i da ću morati prestati pušiti kad uđemo. Što on gorljivo zagovara već godinu dana, baca mi cigarete i prijavljuje me svima optužujućim glasom, upozoravajući da ću umrijeti i kako "će me onda samo mama voditi u vrtić".
Na gornju izjavu Najinformiranije jednostavno je zaključio "To!! Idemo! Prestaješ puštiti čim uđemo, jasno?!"




Smeće i efemerije

Tek toliko, uz potpuno otrežnjenje od visina u koje se leti čim se spomene EU....niža, nevažna pričica mi zvoni tek kako i najbolje ideje mogu potonuti u realnosti. U ovom slučaju i najavi stvaranja nove, smećarske birokracije , dok će po hrvatskom običaju, hrpa neriješenih i gorućih ekoloških problema i tempiranih bombi, no manje medijski atraktivnih, čekati svoj red....
Naime, meni draga i živopisna kolegica iz prošlog života kada se išlo u Jabuku i kada smo svi bili tajna Malnarova vojska Crne Ruže, ministrica okoliša i zagovarateljica ukidanja nuklearne energije (jer je valjda poželjniji flashback u termoelektrane koje su nam onda potrebne, obzirom da bi u suprotnom trebalo koje milijunče vjetrenjača ili presvođivanje svih rijeka u državi), javila se oko smeća.
Ovim putem samo molim da mi netko objasni sve tehnikalije ideje za koju je rekla da sigurno ide i koja mi se čini dvojbenom u izvedbi.
Naima, dijelovi te ideje doduše već se provode u nekim sredinama, u Zaprešiću npr., barem u dijelu gdje su kuće, ljudi KOJI IMAJU KUĆE smeće ubacuju u vlastite kodirane kante i kada ih napune, onda moraju kupiti posebne vrećice da bi im se time naplatio višak otpada, a i što više moraju prazniti tvoju kantu, to više plaćaš.
E sad, ministrica sve računa "nekim prosječnim brojem ljudi u kućanstvu". Ovu zadnju rečenicu nisam izmislio, nego citirao ministricu. Nekim i prosječnim. Kućanstvu.
Pojašnjenje za to izračunavanje će svakako trebati (kao i nova vojska računovođa za te zadatke), no i dodatno:
Na tu bi nam postojeću varijantu, ministrica nabila i razvrstavanje otpada, što je super kad ne bi bilo kazni koje bih ja plaćao za moje, dokazano nemarne, susjede. U tu prvotnu kantu bi naime išao "ostali" otpad, kad bi prethodni pobacali (nadam se, u posebno pripremljene) kante za mislim, pet, staklo i papir. Za biološki otpad i plastiku nisam skužio da će biti raspoloživa "napojarnica".
I onda kaže, bit će kazni za one koji to ne razvrstavaju.
Ali, polazeći valjda, od premise da će to netko nadzirati i posebno, da se radi o samostalnim domaćinstvima, tj. kućama, a ne stambenim zgradama u kojima živi pola Hrvatske i za koje, kao i inače, ne bi smio vladati postulat kolektivne krivnje.

Pa ovim putem:
1) Apeliram na pravično rješenje u skladu s proklamiranom "novom pravednosti", u pitanjima smeća u stambenim zgradama. Te naplate za prepunjene kante te kazni za nerazvrstano smeće za koje unaprijed znam da neću biti kriv. No, kako će znati TKO je iz zgrade bacio više a tko manje u tu kantu, te nije razvrstao? Ako je već "kućanstvo" temelj svega ministrici, koja očito poznaje samo život u samostalnoj kući. Više mojih susjeda jako jako vole puniti smeće, dapače u dubiozi sam da mislim da je to njihov hobby jer samo čekam da jednog dana u kantu ubace i živog labradora skupa s njegovom kućicom.
2) Pitam što je s nadzorom i najavljenim kažnjavanjem, čisto sam znatiželjan? Hoće li to biti nasumične inspekcije kanti, ili će za čistačima kod pražnjenja hodati famozni predradnik socijalističkog stila, u kuti s kemijskom i notesom, te popisivati što se bacalo, koliko, je li se razvrstavalo i sl.?
Ako to neće biti izvedivo, čemu onda tako elaborirano planiranje?
Može li se građanima ponuditi jednostavno više kanti za razvrstavanje, ne naplaćivati prepunjivanje kod nas nesretnika po zgradama, te općenito računati na zdrav razum i etiku "u Hrvata"?
Teško, znam

Ajd da se i ja, kad sam siguran da su bar na današnji dan začepili i prestali točiti kuhana vina po štandovima gradova i sela, pridružim političkoj pjesmi "koju viču mnozi."
No, prije nego iznesem svoju revolucionarnu ideju:

Gledao sam ih i slušao po prvi puta otkad koristim svoje biračko prividno pravo, s jedva prisutnom pažnjom. I odgledavajući dva puta u onom televizijskom kokošinjcu gdje ih sve posjedaju u krug što imaju za reći, nije mi uopće žao što sam obično biciklom projurio pokraj njihovih štandića s potpuno pojednostavnjenim porukama, njihovih balonima ukrašenih pozornica i cirkuskih šatri u kojima (u namjeri da me uvjere u politički program?) cvile Lana, Maja, Nina, Lula, Mimi, Pipi, Poo-poo ili Jacques.
Općenito, otkud ta fascinacija šatorima, štandovima i vašarskom atmosferom "u Hrvata"?
Bandić je u Zagrebu to digao na nivo svetinje, instaliravajući ogromnu šatru ravno u srce grada da stoji većinu godine. I odlično se uklopila u vašarski štih ovih izbora, kobaje i alkohol u plastičnim čašama. Mi u glavnom gradu imamo tu privilegiju osjetiti izbornu atmosferu svake godine, većinu godine, uvijek je ili šatra dugačka sto metara ili bezbrojni štandovi s điđama, bajama i kobajama koje nude prodavači magle. Radi se očito o liječenju psihološkog "horror vacui" koji mnogi dožive kada prvi put došavši u Zagreb, vide hladnu prazninu popločanog glavnog trga, po kojoj mirno šetaju malograđani. Nećeš majci, mora bit šušur seoskog sajma.

Jer se gradonačelnik "hejterima" koji su pitali otkud mu ideja da opet na hrpu mjeseci tom plastičnom konstrukcijom po 101 put prekrije većinu za promenadiranje namijenje površine glavnog trga jedne europske prijestolnice, a pri tom je postavljaču šatre to pravo udijelio praktički zabadaf - lijepo odgovorio: to imaju svi europski gradovi, a naš šator je još i vrhunski i "hoch".
Koji to gradovi imaju gigantsku šatorčugu većinu godine na glavnom trgu? Što je to hoch u kranjskima i kiselom pivu i vinu u plastici?
Ne znam, ali znam da se uklopila u vašarsku površnost ovih izbora.



Svaka čast na neodrživosti sadašnje vlasti, jer ona to zaista i jest, đao đaci i adio pameti. Nisam doduše presretan na činjenicu da će npr. gotovo najvišu izvršnu vlast u zemlji obavljati osoba koja na mađarskom sudu hladno izjavi da od imovine ima plaću od 5 tisuća kuna i rabljeni auto, ali što je tu je. Ipak, dragi moj(i), kud se djedoše milijune kuna vrijedne dionice koje mnogi od vas imaju na svoje ime, ali eto, to se ne računa jer nije u obliku auta ili cigle neke kuće? Da ne pričamo o firmama ili nekretninama koje su uvijek "prepisane na suprugu", a u slučaju mađarskog nestašnika, svom ostalom lokalnom varaždinskom vedrenju i oblačenju.... Općenito, kad je u pitanju skromnost, vidim da je još među političarima popularno izjašnjavanje Lo Stile Pašalić, koji se do izlaska iz politike furao na garsonijeru i stančić u predgrađu. Svi s takvim pravedničkim guštom spominju svoje stare Saabove i nasumično odabran jedan od njihovih 20 izvora prihoda, da je meni više neugodno, nego što bi trebalo biti njima.
Slijedeći puta ja od imovine prijavljujem kad me netko bude pitao, a kad bi računali ekvivalent onome što oni imaju: jedne stare kućne papuče, knjigu Jacka Kerouaca "Na cesti", tubu super ljepila "Pelikan" i dječju sjedalicu na biciklu. Eto, časni sude, drugo ništa. Ili sam zaboravio ili je u vlasništvu pokćerke moje jetrve.

Ali, ima li alternativnih rješenja osim uvijek istog perpeturiranja sličnog stanja, tek s omanjim korekcijama? Zašto ne "nacionalni selektor" - stranac?

Sjetio sam se koliko je Japan samo promijenio premijera i vlada zadnjih desetljeća, usred njihovih mandata. Pa i mnoge zapadne zemlje. I to zbog takvih minornih prekršaja zbog kojih naši političari "ne ustaju iz kreveta". U Japanu premijer leti valjda ako pije s krive strane šalice na čajnoj ceremoniji. Ili zbog toga što su u nekoj tvornici pogriješili seriju mikroprocesora i oštetili kupce. U Njemačkoj je ministrica isti dan podnijela ostavku kad se otkrilo da je na jedno putovanje vodila supruga i iako je nadoknadila novac, to platila prvo službenim kanalima. Aufwiedersehen.
Ma, dobro je, daj ih nama, ako vam ne valjaju! I ovako faličan, nama je super. Japan valjda na lageru ima barem 5 do 10 bivših premijera, pravo bogatstvo.
Jer, mnoge države i nacije su već davno shvatile da npr. u nogometu jednostavno nemaju dovoljno dobrog domaćeg trenera da bude izbornik repke, pa uzimaju strance.
Zašto to ne bi probali i mi?
Ne zato što nemamo dovoljno dobrih domaćih stručnjaka, nego zato što nemamo dovoljno dobrih domaćih političara. Stručnjaci ionako tavore na dnu hranidbenog lanca i čekaju zeleno svjetlo za bijeg u inozemstvo.
Lijepo javni natječaj, uvjet: bivši premijer visokorazvijene zapadne zemlje, nekažnjavan kaznama višim od 3 godine zatvora.
Mi lijepo izglasamo nama najsimpatičnijeg kandidata koji će sastavit vladu od onih koje on/ona hoće. Sabor, ah, nek ostane kokošinjac kakav jest, no bez prava da vladajući imaju premijera i vladu. Nismo zaslužili. I mirna Bosna. A i Hrvatska.

Zadnju godinu dana me gotovo nije bilo ođekar, kao i uostalom, drugdje. Jer sam, poprilično naivno, mislio da je vrijeme da i ja nešto doprinesem ovom promašenom društvu svojim društvenim angažmanom. I teško je to i nemoguće, ako si u braku s djecom, išta drugo suvislo radiš, nisi otporan na tuđi podsmjeh pa i mržnju ili okrutne protuudarce sustava. U društvu nema niti dovoljno otpornih točaka niti dovoljno zainteresiranih a da se nešto zaista i može mijenjati - to je jednostavno tako.
No, da ne duljim. Rohatinskog su mnogi moji poznanici smatrali jednom takvom otpornom točkom društva i nekim tko je iznad ovozemaljskih stvari i briga, a na umu mu je samo stabilnost monetarnog sustava i briga za malog čovjeka. Gotovo pa se stvorio mali (veliki?) kult Rohatinskog, postao je šampion istraživanja javnog mnijenja, onaj koji lebdi na oblaku iznad novčarskih institucija i blagom rukom ih usmjerava prema Svjetlu, iako mi nitko zapravo nije mogao objasniti svojim riječima što on to zapravo radi.

A onda se desilo da je ipak čovjek od krvi i mesa, što su svi morali znati u dubini duše, ali su htjeli Vjerovati. Vrlo banalno, Moćni Gazda i Pravi Vlasnik Lijepe Naše mu je, u odsudnom trenutku za firmu Željkove supruge, i unatoč recesiji i svemu što ona nosi, baš eto zato što mu je ta firma iznenada zatrebala unatoč tome što već ima tisuće drugih firmi, uskočio s novcem, otkupio i kuću i tvrtku u kojoj su živjeli (i radili, što baš i nije porezno transparentno) i poslove. I vratio ih u mirnu luku harmoničnog financijskog življenja. Ono što bi mi svi htjeli i mnogi već sada trebaju, kada nam krene loše. Vitez na bijelom konju u obliku Todorića. Mljac Samo, teško je to zamislivo za nas smrtnike. Besmrtnici i karizmatičari poput Rohatinskog sami svojom magnetskom snagom privlače genije hrvatske trgovine i gospodarstva poput Ivice, to je jednostavno neraskidiva simbioza Svetosti i Genijalnosti.

Za jednu takvu fenomenološku činjenicu kao što je Kult Ličnosti, zapravo je konkretizacija ZAŠTO ljudima i manje bitna. Bitna je NADA da postoji netko, napose u institucijama moći koji bdije nad njima i tragovi mu ne smrde nečovještvom, dapače, da postoje zrnca etičnosti. Za to su ljudi spremni uložiti svaki cent povjerenja, jer svi mi želimo to svijetlo na kraju tunela, to je tako razumljivo. I ljudi će investirati u osobe ako im se dobro medijski i drugačije serviraju, baš kao što ulažu svoje zarade u banke koje Željko očinski usmjerava preko Scili i Haribdi novčarskih tržišta.
Zanimljiv je to fenomen, taman i da je on istinski zaslužan za točno određeni set stvari i istinski nezavisan od strane političkih pritisaka kako su mu svi listom tepali. Dakle, NE PORIČEM tu činjenicu. Ali nitko od obožavatelja lika i djela s kojima sam pričao, i dalje nije mogao niti SAM SEBI objasniti ŠTO točno i koje to prave gumbe Željko stišće a da nas održava on i jedino On "na površini". Tako su ga doslovce mediji prikazivali, dok ga nisu počeli trančirati za ovo zadnje. Na koje zapravo i nije odgovorio išta suvislo ili zanijekao, osim da ide u politiku .
Kralj anketa (nije zajebancija, zaista se još ove godine najveći broj ispitanika odlučio za opciju da je Rohatinski jedina osoba koja može Hrvatsku izvući iz krize) se obično u razgovorima ovako zapravo percipira, na pitanje "a kaj točno??":
"Errmmm... drži tečaj kune fiksnim i stabilnim?"
Pa zašto onda ne postoji kult Borislava Škegre, koji je to i patentirao?
"Errmmm...ne popušta pritiscima Vlade...'"
Pritiscima u vezi - čega?
"Hmmm...pa kaj nije obuzdao kredite, nekaj zabranio bankama...?"

No, nazad na zaključak...za tezu ovog upisa manje je bitno je što zapravo jest Željko učinio, a naravno da nije bez zasluga (iako, čitao sam davno komentar na jednom forumu "Status Rohatinskog kao žive legende čiji kritičari se mogu nabrojati na prste jedne ruke mi govori da sa tržištem ideja nije sve u redu"). Gotovo preko noći, status Nj. Uzoritosti je pretvoren u Nj. Niskost. A opći nedostatak uravnoteženosti u percepciji mnogih ljudi i bacanje uvijek svih uloga na crveno ili crno ako ćemo kockarskim žargonom opisati kako izgleda već spomenuto "tržište ideja" i političke potpore U Hrvata - zapravo je i uzrok puno stvari zbog kojih jesmo tu gdje je jesmo.
Objektivna slika, evo kad sam krenuo i završavam sa Željkovim primjerom, oduvijek je bila vrlo blizu svakome za otkriti, samo gledajući instituciju kojoj je bio na čelu. Radi se naravno o Njegovom Veličanstvu Iznad Svih Veličanstava - Novcu. I tu a priori nema neke velike nade i očekivanja milosti i etičnosti onih koji se bave tom najvrućijom robom na svijetu. Nisu li nas naši roditelji učili da je Novac nemilosrdan? I da će sam sebi prvi staviti krunu moralnosti i postati mjerilo svega u društvu?

Nebitno je i što osobno, banke, spremišta i suverene teritorije Nj. Veličanstva Novca, ne podnosim najbolje....no svima je valjda jasna i notorna činjenica da je i zadnji naš socijalni financijski slom uzrokovao upravo virtuelni svijet koji su stvorile današnje banke, novčarske i investicijske institucije...? Kojima se nitko na ovom svijetu ne želi niti se usudi pozabaviti krajnjim mjerama restrikcije, pa nije niti Željko. Baloni od sapunice zvani virtualni novac,swapovi, opcije, vrijednosnice i ostala skalamerija, neutemeljeni u ičemu stvarnom, osim manipulacijama tuđom bijedom i lošim kreditima, i dalje nas čekaju iza prvog ugla. I toga nas ne može razriješiti niti svevišnji.

A Žac je ipak samo običan čovjek.

Uglavnom, nakon 3 tjedna uludo potrošenog godišnjeg na pregovaranja i nadzor oko izvođenja podžbuknih plinskih instalacija u zgradi & gušenja u prašini usred vrućeg Zagreba, obresmo se prije koji tjedan kod prijatelja na moru.
Jedini Uz Ucviljenu Udovicu Nasljednik Mojih Ovozemaljskih Bogatstava - i ja. Sjedimo na plaži, zurimo tako u pučinu nakon skakanja s mola, krik galeba, stine i sve ono o čemu slini južnjačka zabavna glazba. A on mi priopći:
"Tata, ja bih htio biti prostor".
?
Ne vatrogasac, policajac, niti astronaut.
Ni guverner HNB.

"A zašto pobogu - prostor, sine?"
"Zato jer prostor jedini nije opasan".

Na "pa ljubav nije opasna", odgovor je bio, a ništa od navedenog ne pretjerujem, "ljubav se može pretvoriti u zlo".
Na "pa spužva nije opasna", dobih na na volej "spužva se može napuniti s vodom i baciti na nekog tko se vozi na motoru, pa on padne i ubije se".
"Mala beba" - "Malu bebu isto netko može baciti na nekog i onda ga ozlijediti"
"Zrno soli" - "Ako mu dodaš još zrna, od puno zrna soli se sve presoli i onda povraćaš od toga".
Uglavnom, brzo sam odustao.
A u počast Nasljednikovoj pomno izloženoj dubiozi, krenuh i ja rekreativno i amaterski filozofirati, šutajući kamenčiće na odlasku s plaže, prolazeći pokraj trafostanice s velikim muralom "plačite purgeri"...
Ne da nas obojicu bilo koji student drugog semestra FFZG ili bilo tko s mrvom inteligencije više od mene, ne mogao pobiti, dapače. Ali jeb'ga, roditeljski instikt zaštite vlastitog DNA proizvoda, pa i njegovih fiks ideja je jači, kao i žudnja za mrvom rekreativne dokolice koja tako kratko traje. Ne zamjerite na ideološkoj zaslijepljenosti
Elem, tjelesne stvari, ono što puni prostor, materija, Hanibal Lecter ili cvijet maslačka na koji netko može biti alergičan, uvijek se mogu iskoristiti ili biti opasne. Prostor kao takav, dakle metafizički i tjelesno neuhvatljiv pojam, jedini nije opasan. Jer je pojam.
Čak i ta nesretna ljubav, koja ima isti metafizičko-filozofski okvir kao i pojam prostora, u svakodnevnoj praksi materijalnog svijeta ipak se pokazuje nestalnijom. I može na pojedinačnim slučajevima, prerasti u zlo, ili nestati. Nasljednikov Prostor je ipak konstanta, neutralna spram pojmova i stvari koji se motaju u njemu i u svakom slučaju ne nosi teško breme koje nosi njegova sestrica, ovisna o mijenama našeg titrave i jedva (ali i to je previše) opipljive, materijalne "stvarnosti".



No, večera u apartmanu kod frendova bila je još interesantnija. Mali Zaratustra koji je sve i zakuhao, mirno se igrao autićima i prepustio nama odraslima i 12-godišnjem starijem Frendovom Nasljedniku da se dalje prepucavamo. Trajalo je to čak i koji sat:
"Krep papir, jebemu."
"Možeš ga zapaliti. Kužiš, poanta je da materijalne stvari sve možeš zloupotrijebiti, ili su opasne na neki način".
"Kap vode, u kujac".
"Može u njoj biti bakterija koja je baš za nekoga opasna. Uostalom, sjeti se Gremlina"
"Molekula zraka"
"Uđe tamo gdje ne smije i - eksplozija".
"Zrnce prašine"
"Alergija".
Frendu se posebno svidjela alergija, odgovor na pola argumenata.
"Vlat kose."
"Imao sam frenda u djetinjstvu koji je udahnuo dlaku od mačke i ona mu je doputovala u mozak i zasjenila dio zadužen za vid, godinama".
"............."
".............kaj imaš još one hladne pive u frižideru?".

Moj prvi upis nakon sto godina (duga, iako nekomplicirana, priča) - i odmah reakcionarni & u povišenom tonu... Ali moj pogani jezik jednostavno ne može ponekad odoljeti, makar me, po običaju, svrstali među zatucanike...
Kako dolazi papa i kako svi o tome imaju neko mišljenje koje žele priopćiti medijima u papinskom urbi et orbi freestylu, posebno mi privlače pažnju uz prvu jutarnju kavu, velecijenjena mišljenja javno dotiranih osoba, kao što su glumaci, o nadolazećem cirkusu.
Ne da netko nema pravo na svoj kut gledanja u vezi bilo čega (dapače, o osnovnom sadržaju niti ne želim debatirati), no dok bi na mišljenje nekog poduzetnika koji muku muči sa preživljavanjem svoje proizvodnje ili zadržavanjem radnika u svojem poduzeću stajao u stavu mirno, ipak ću podignuti jednu obrvu na npr. moju cijenjenu prvu susjedicu u ulici, Leonu pl. Paromlynskaju. Ne zato što imam nešto osobno protiv iste predražesne osobe, sve suprotno od toga. No, čisto kao prvi nasumični primjer, sada već za desetke istih papagajskih mišljenja podijeljenih s nama svima, tko će se originalnije zgroziti nad 12 milijuna kuna vrijedan posjet pape, koje uglavnom plaća sama Crkva. Pa tako je (nasumično odabrana) draga susjedica rekla:

"I da sam ovdje ne bih išla. Mislim da je to samo trošenje velike love. Ne znam što će njegov dolazak nama donijeti, kad bi mi barem to netko objasnio. Ne znam čemu to. Vjerojatno se to zato i radi da netko sebi od tih silnih novaca nešto u džep strpa, takva smo država", rekla nam je Leona.....Sve ćemo to mi platiti. Meni kao mladoj i perspektivnoj osobi to smeta u ovoj situaciji. "

Možda sam pristran ovdje, od silnog PTSP-a koji još trpim otkad sam prestao redovito zalaziti u Gavellu i slična mjesta, izmučen nesnosnim afektiranjima raznih perspektivnih Anji Šovagović i jednom lošijom od druge javno financiranom predstavom, u javno financiranim kazalištima. Ali draga Leona pl. "ja iz svog džepa plaćam" javno dotirana Perspektivski (naravno i dragi Vili, koji se pod obavezno javio na ove teme, upoznavši putem medija svih 90 % kakvih-takvih vjernika u državi s presudnim podatkom da je ateist), od svega što se financira zagrizli su upravo u nešto u čemu se i više nego zrcali i njihova situacija.

Stvarno, koliko je došao javno dotirani "Prezimiti u Riu"? Znamo okvirno da je svaki filmić negdje oko milijuna, da li kuna ili eura....
Tko je sve pogledao npr. samo nasumično iz Leoninog bogatog filmskog repertoara, "Pravo čudo", "Mrtvi kutovi", "Leti, leti", "Najmanji čovjek na svijetu" ili "Vinko na krovu"?
Tisuću ljudi? Manje, obzirom da ih pola nije niti došlo u kina? I koliko su skupa došli svi deseci predstava filmova u kojima si ostavila trag?
Da parafraziram: "Ne znam što su to nama ti filmovi donijeli, kad bi mi barem to netko objasnio...".



Čemu smo to financirali i HTV bacao u taj bunar taj nesretni parafiskalni namet zvan TV pretplata, kojim nas mjesečno kinje?
Jesi li draga Leona, jednako protestirala kojem je manijaku na pamet palo financirati jedan (doduše, fascinantno kičasti) "Četverored", gdje si šutke odigrala "pamtljivu" ulogu sestre u dvorcu?
Fkt, koliko košta jedna parada kiča poput Dore i zašto o tome nisam čuo tvoje mišljenje? A-haa, možda nismo čuli i zato što su ti platili da budeš voditeljica....
Jednako kao i oni ozakonjeni krvosasi i kriminalci zvani bankarske institucije, čijem si kreditno-dužničkom ropstvu poster-girl ( kad već ulazimo u etičnosti vezanih uz lovu...).
Uostalom, nemam pojma otkud ideja da se financira neki film, a onda on niti ne završi u kinima (kao što je često slučaj u Lijepoj našoj) ili bilježi u tjedan dana 90 gledatelja?

Ili je to sve, od filma do glazbe, umjetnost, koja si smije priuštiti da i ako nije prava umjetnost niti prepoznata od ljudi, kao takva ostane nedodirljiva iz larpurlartističkih razloga?
Zato što je duhovna nadgradnja? Iskreno, kome?
Ovaj dolazak pape u svakom slučaju će barem milijun ljudi smatrati vlastitom duhovnom nadgradnjom, ma što Mirko i Marko mislili o tome. I biti nazočno par stotina tisuća istih. Bit će barem, što bi Srbi rekli, "zabava miliona".
A ne znam kak tebe npr. i dalje neće tištiti suočavanje s polupraznim ili praznim gledalištima kinematografa.... dobro, barem će kazališne premijere poneko pohoditi...? A i mene vječitog mazohista možda vidiš u nekoj od svojih predstava, kako lurkam iz polumraka skupa sa Supružnicom, kada dobijemo rijetki babysitting i uvijek se zajebemo pa odemo u kazalište, lupajući poslije glavom....

Na svoju okruglu životnu obljetnicu otvorio sam internet bankarstvo, platio sam još jedan od dugova i skužio da su Tenesee Ernie Ford, baš kao i Johnny Cash bili u pravu

http://www.youtube.com/watch?v=tfp2O9ADwGk

A dobro, to više nego s 4 kuke natovarene na moja otporna ruska leđa, ima veze u kojem vremenu i gdje konkretno živim. Tko mi je kriv što ne živim npr. u Brazilu(!), za kojeg sam u Geu baš nedavno čitao da je još malo pa obećana zemlja. Koja trenutno, dok svi u (polu)razvijenom svijetu crkavamo još uvijek pod posljedicama recesije i retardiranih vlada, vozi u petoj brzini, kontinuirano gospodarski raste i pegla svoje, nekad svjetski poznate, socijalne razlike. Nije samo da su, po Kotlerovom poučku, našli novih par ogromnih izvora nafte i plina, nego jednostavno mudro rade još od 2003. I uskoro postaju svjetska velesila, svakako najveća u Južnoj Americi. Ima ih više od Rusa, toplo je, stalno neki novi izvor nafte i plina, dobro investiraju, još su i ogledan primjerak Nove Svjetske Rase, u kojoj je boja kože sekundarna.
A mi, well....postali smo zemlja mediokriteta, koji i dalje s visoka mislimo na recimo Brazilce, kao na golje iz favela. Ne kažem, dapače, da naša vlada ne može i ne mora bolje. ALI još je gore s ljudima. Unisono su me neki dan najbliži prijatelji, sve redom učeni i knjiški ljudi, a naskroro apologeti društvenog konzerviranja (obzirom da oružanu revoluciju, koju jedino smatraju ispravnom, ne žele sami osobno povesti), prali zbog toga što se u (nepostojećem) slobodnom vremenu bavim društvenim aktivizmom u jednoj građanskoj inicijativi.
Da koji mi k. to treba, da je to uzaludno, da se ne ponašam "u skladu sa svojim godinama", da li stvarno hoću da mi netko legne na familiju, život, ili najgore , imovinu.

Glede zadnjeg, odlično se za to pobrinula Lijepa Naša. Jednostavno je iskopirala zapadnjački izum osobnog bankrota. Nažalost, nedavno mi je jedan, donedavno vrlo poslovno i društveno aktivan dragi prijatelj, vječni diplomand na Sveučilištu i vlasnik dvaju obrta, rekao da je došao do zida i da razmišlja o osobnom bankrotu. Na moje iznenađenje, jer je u mojim očima bio zadnji kojem bi se moglo desiti da posao zašteka. On je, u dobu pomame trgovanja, budala radio svojim vlastitim rukama i proizvodio, ali slaba vajda i od toga...
Uglavnom, smislili su da, baš kao i kod poduzeća u stečaju, osobna imovina Prosječnog Hrvata koji se zaigrao s dugovima i kreditima, prvo nekretnine i auto, odsklizaju u pravcu vjerovnika na slavni "bubanj", s mogućnošću da te nagrade osnovnim krovom nad glavom, npr. prisile da kuću zamijeniš za mali stančić. A za ostatak banka, nakon što ti maznu pribor za drogiranje, tj. kartice pootvaranih računa, za džeparac ostavlja od države određenu minimalnu plaću. Pa dok se ne očistiš, kao u komuni.

Potaknut debatom i suprotno njegovim dobrim običajima, moj cijenjeni kum Ico u tom je našem sredovječnom kružoku u petak navečer, održao par filipika o društvenim promjenama. Sam nekdašnji simpatizer reakcije, s nataloženim životnim iskustvom, promijenio se u ciničnog podržavatelja skidanja reakcionarnih glava. Ideološko udruživanje je, kaže ( i ne laže), duljeg trajanja od interesnog, koje puca i nestaje čim je interes ugrožen. Ali ako se ideologija pervertira, a potreban je samo određen broj godina za to, ispadne još gore.
I obzirom da nas remen od pušaka sve nekako previše steže, a krvavi nered iz kojeg bi se rodio privremeni red je povijesno dokazana iluzija i gnjusoba sama po sebi, opet ispada po mojem. Ako još ima žara u nama, koji sa svakom ovakvom obljetnicom kopni i mijenja u cinizam.
Koliko god nam dopušta biologija i svih tih 16 tona koja su nam se natovarila na vrat tijekom vremena, imamo li još uvijek neku odgovornost mijenjati stvari polako i uporno, polazeći od svakog segmenta života koji možemo glocnuti? Pa, mislim da da. Zašto ne? Život je kratak.
Od sutra smanjujem cigarete

Kad smo bili klinci, uvjeravali su nas da će po prilici, u ovo doba, puno toga u našoj svakodnevici obavljati roboti, da ne pričam o famoznim osobnim letjelicama kojima ćemo lijetati po zraku do škole i na poslove.
Znanost i informatika su doduše napredovali i nije ovo grintanje da nije dovoljno napredovala, nego su informatičari jednostavno profit otkrili u nekim našim slabostima i tu su se izgleda i fokusirali, umjesto da nam istinski olakšaju svakodnevicu. Lukrativnije im je i jednostavnije pasivizirati nas i uvjeravati na svakodnevnu potrošnju svoje doze komunikacijskih gluparija. Jer na to se sva ta informatizacija za narod i svela.
Zima je, praznici su mnogima, sad smo tek pravi potrošači kakvima nas vole. Vezani uz tople sobe, mizerni zbog ružnog vremena - i dokoni.
Samo šibaju, božićni mobiteli i broadband veze na popustima, cijeli jedan umjetni svijet vipovih, fejsbukovskih, t-comovih ili tele2 nemušto copywriterski zamišljenih arkadija, skupa sa nasmijanim mladima, obiteljima u bijelom i rumunjskim mafijašima (?) plešu nam pred očima.

Jer naše slabosti su naravno, ljudska stalna žudnja za komunikacijom i zabavom.



Dobio sam nekakav filmić u kojem švedska mladež plastično (ponosno?) prikazuje kud će tehnologija u najbližoj budućnosti zahiriti. Pa, nisam baš impresioniran... :

http://www.youtube.com/watch?v=g7_mOdi3O5E

Još tričave komunikacije, odmah čim se probudiš? Pa hrpimice dijeljenje još bezveznijih datoteka frendovima... u parku? That's it, budućnost? Prozirni ekrani? To je čak i bedasto.
Gospodični u kupaonici robot nažalost niti u toj zamišljenoj 2014 ne pere zube (dapače, nema ni električnu četkicu, pih..) ili radi nešto što će joj stvarno pomoći da bezbolnije ode na posao. Ona u ogledalu, još krmeljava, već bleji u obline novosti iz "svijeta vrta" ili nekog takvog sranja i već si puni glavu prvom kilom od uobičajene dnevne tone beskorisnih informacija kojima nas trpaju i trpaju i toče u naše glave? I uvjeravaju nas da upravo to trebamo. I biti što dostupniji, uvijek.

Sve se svelo na online i komunikacijsku dostupnost u svakom trenutku. Čak i ovaj nedavni, već unaprijed proslavljeni Facebook komunikator, mail, koji već k. Integrirani chat s mailom, sms-om, mobitelom, fejsbuk profilom, lajkanjem, skypeom, myspaceom, tražilicom itd., a ne bi li nam u svakom trenutku od obvezama već ionako natrpanog života, bio omogućen pad u spasonosnu, Seinfeldovskim rječnikom, "blackberry komu".
Već mi je i mobitel oduzeo pravo na onu zadršku koju sam prije imao, ako se nisam javio na telefon doma.
"Zakaj se nisi javio na mobitel, čovječe!?!" Jer vidiš propušteni poziv, MORAO si ga vidjeti. E, sad je plan da na istu tu jadnu spravicu slijeću i mailovi, chatovi, statusi, poruke, i vice versa. Tko kaže da nam to ne treba, uostalom zašto bi i imali pravo pobjeći. I onima kojima želimo i kojima ne želimo. Komunikacija prije svega. Jedan kolega s posla kaže da mu nema ništa draže nego kad se na svoj rođendan probudi i vidi 18 rođendanskih čestitki. Kad sam ga pitao "s koliko se tih ljudi viđaš uživo?", odgovorio je "paaa, ni jednim...to su mi fejs frendovi".

Dobro, ja sam JA. Kad tad će me pregaziti neka od tehnologija. Problem potencijalno vidim s klincima.
Klinac moje poznanice bi se uskoro s njom trebao preseliti u inozemstvo. I, iako je ušao u najosjetljivije pubertetsko doba, s 14 godina, prilično je ravnodušan prema činjenici da se neće moći fizički vidjeti sa svojim frendovima, te svi prvi izlasci, druženja, sportovi, cure i dr. što uz to ide.
Zašto?
Jer mu najbolji frend živi cca 150 m od njegove zgrade, a ne vide se po 2 tjedna, osim eventualno na hodniku u školi. A svaki dan su na fejsu i skypeu.
"Aaa, stala sam ja tome na kraj, nema više koliko hoće... fejsbuk samo od 8 do 11 navečer", ponosno mi je saopćila, s činjenicom koju shvaćam, da i njoj fali da "si na miru odgleda večernje serije".
I ja sam generacija koja je velike komade vremena već počela provoditi za televizijom i kompom kod frenda koji ga je imao, skupa s onim katastrofalnim igrama snimljenim na audio kazete. Nakon toga sam ipak išao tražiti socijalne zadovoljštine.
No, kada ti podvale komunikaciju iz fotelje i stalnu mogućnost površnog chatanja, svog tog mora aplikacija o ničemu, tračanja putem internetskih skraćenica, te uvjere da je ta vrst katatonije sasvim dovoljna za ispunjenje tvojih socijalnih potreba, hebi ga, barem se meni starom konju kojeg gazi vrijeme, čini da to polako naše mozgove počinje pretvarati u hladetinu.

Sve je bačeno upravo na tu sumanutu komunikacije. Ne stignem i ne mogu to pratit više, zbog pokorice koja mi je okoštala na moždanim režnjevima - ali klinci su upravo zastrašujuće prilagodljivi.
Ostao sam zapanjen kako je Nasljednik od banalnog klikanja na jednostavnim poučnim igričicama na kompu u godini dana SAM savladao sve tipke i shortcute za puno ozbiljnije igre i nije se zaustavljao dok nije otkrio da njegovi omiljeni crtić junaci Ninja Kornjače (znam, malo je i on zahrđao s ukusom ) imaju inačicu video igre. I to ne za njegov uzrast, nego za 12 +. Što mu nije predstavljalo nikakav problem, za razliku od mene, koji sam iako kao mlađi dosta pikao po igrama, ostao bez motoričkih sposobnosti da mu pomognem u početu kad se frustrirao i pokušavao dokučiti kako savladati mnoge prepreke u igri.
Sada je već nastao problem nasilnog skidanja s kompa i klasične roditeljsko autoritetske borbe preko roditeljskog "e sad je dosta". Suze i škrgut zubi, skoro svaki puta. I nametanje propisa od pola sata dnevno.
Došla je i prokleta zima.
Ne možemo povazdan bluditi po gradu i prirodi, nažalost., kosti se lede, a prehlade vrebaju nakon plahutanja po sniježnim stazama.
A kad smo doma, što god bilo upaljeno, kompjuter ili laptop, odmah su na meti. Ovisnost...vrlo je lako skliznuti u nju.
A još je lakše roditeljima skliznuti u liniju manjeg otpora. Sretnem susjede koji su dobili nedavno bebu, na klinca koji je star cca 8 godina. Prije sam ih s njim viđao u gradu, već dugo ne. Pitam ih, dok su gurali kolica, di je stariji brat. "Ma doma igra igrice od jutra do mraka, jedva čeka da se maknemo i pustimo ga na miru".
Uvijek se sjetim i one već spominjane pričice kako su poznanici klinca, a da nisu do kraja to ni skužili, ostavili 6 sati za kompom, jer su im popodne došli prijatelji i kako se sjedeljka odužila, baš im je pasalo da klinac ne skače okolo, nit traži kruha i vode, te dozvoli da se opuste...


S tim da Nasljednika prodavači informatičke magle još nisu vrbovali na komunikacijsku stranu, što tek onda slijedi.... Još prije par godina nije se smatralo primjerenim da klinci imaju mobitele u osnovnjaku, danas je već čudno ako ga desetgodišnjak(inja) nemaju.
Iako sam ja već po prilici otkrio svoju granicu prezasićenosti informacijama, obvezama i komunikacijom (iako se tih granica ne držim, povučen često za jezik i pod socijalnim pritiskom), fakat ne mogu pojmiti kolika će ona biti našim potomcima. I koliko će osvijestiti svoje stvarne potrebe i dozvoljavati da ih i više nego danas (može bit samo gore...) navlače za novčanik i slobodno vrijeme u zamjenu za još genijalnih komunikacijskih aplikacija, ili se oni možda sami pobuniti i priupitati više te informatičare i njihove gazde: "Zajebite više i shareanje i chatanje, gdje su ti, još našim starcima obećani - kućanski roboti? Gdje su te zračne letjelice?"

Grad je napokon popustio i dozvolio da više placeva radi i popodne, sve do navečer. Ovaj mi je letak na Dolcu u ruke tutnula jedna od Holdingovih plaćenica:


E sad, "utvaram si" što bi Ćiro rekao, da u tom slapu pobjede za, do sada bezrazložno (i ekonomski neisplativo po same kumice) diskriminirane skupine platežno najsposobnijih građana koji rade - postoji i moja mala cesarićevska kap. Ne znam sa sigurnošću da li se i ovako blogom može mijenjati svijet oko sebe, ili navlačenjem političara za rukav, a obje stvari sam činio za ovaj cilj - ali pustite me da mislim da baš tako jest
Jer do dana današnjeg nisam naišao na nekog tko dijeli moje mišljenje...
Na ovom blogu i u širem krugu u kojem sam propagirao tu ideju poput sv. Ivana Krstitelja, nailazio sam uglavnom na podsmjeh, u najbolju ruku "kaj, malo smo ljubomorni na penzionere?"Pa sam napisao, čak mislim i više upisa na tu temu još prije davnih tri godine uz argumentaciju zašto DA, a da ih ne ponavljam, potražite npr. ovdje:
http://bloodeeleeshte.blog.hr/2007/01/1622011662/peticija-za-placeve.html

Onda sam prije cca dvije godine zaustavio po gradu bauljaućeg nam gradonačelnika Bandića negdje na Zrinjevcu, o čemu isto negdje zakopan među upisima ima jedan blogougodan moj post. Jednostavno sam mu se prišuljao u rano jutro, dok je odsutno u svom stilu klatario svoje ekstremitete preko ulice. I direkt u glavu ga (da, daa, od svih možda pametnijih ribanja i pitanja koja sam mogao smisliti ako sam već krenuo na prepad ali meni je i to važno, kaj?) pitao zašto niti jedan plac ne radi popodne. I u manje od jedne minute koliko po prilici njegova pažnja kolibrija može izdržati, kao rafalom ispalio kako i mi radni ljudi i najplatežniji građani imamo pravo na svježu hrskavu salatu a ne tasmanijsku preko dva parobroda i sa sto kemijskih sredstava mumificiranu i sparušenu endiviju iz Lidla.
Na njegovom licu se u trenutku lucidnosti pojavila iskrena ekspresija kao da mu to nitko još do sada nije predložio.
Vjerojatno i nije.
Ljudi jednostavno idu kroz život s fatalističkom ravnodušnošću prema nekim stvarima koje im ispadaju kao zacrtane datosti, a da niti ne potroše sekund svog vremena mora li to baš biti tako.
I onda mi je ponudio onako šerifski, kao da jedino on o tome odlučuje: "Evo, oš Branimirac, dam ti Branimirac, on je koliko znam davno prije radio popodne..."Naravno, od toga nije bilo ništa.
Do sada.
Dok je i ta moja rečenica možda iz primozga u kojem je godinama hibernirala, u trenutku neke sjednice poglavarstva izletjela Milanu i na jezik.
Građanski aktivizam se nekad isplati.
Vrijedi probati i na drugim poljima, drage uspavane sugrađanke i supatnici. Jednu po jednu stvar.

Par puta sam u zadnje vrijeme naletio na razgovor o narodnjacima s mojom šire poimano, generacijom. "Cajkama", kako se odnedavno popularno zovu, u socijalizmu se zvala "novokomponirana narodna glazba", a jedno vrijeme burnih 90-ih to čudo se zvalo i "turbo-folk" (ili je to ostao neki podžanr? eto, nisam ekspert...)
Net.hr je čak napravio i top listu najgorih, što možda i nije nareprezentativniji izbor (ponavljam, zahrđao sam zadnjih 20-ak godina), no od ponuđenog zapelo mi je za uho fascinantno grgljanje (dramatičnije nego da se prehlađeni Laibachov pjevač na amfetaminu pario s mulom) izvođačice u donjem uratku, napose od 6.00-6.30 (nemam problema sa srpskim, ali sumnjam da je jezik teksta s planeta Zemlje...iako bolje da i nisam razumio dijelove poput 1.20-1.30 "ajns cvaj, marširaj kao Hitler" )
http://www.youtube.com/watch?v=YFsT3qYjTnM

ALI, sva ta "lepljenja tapeta suzama" i opća mjesta ismijavanja, građanskog diskursa zgražavanja i sl., kao i razlikovanja "ku'iš, nije Halid ili nešto izvorno narodno isto što i..." smo već prošli sto puta, a nije ni tema.

Zanimljivo mi je nešto drugo uz fenomen današnjih klinaca tinejdžera navučenih na "cajke". A to je reakcija njihovih brižnih roditelja, skoro pa moje generacije ili nešto starijih novovalskih asfaltnih pravovjernika. Koji su i sami sa vlastitim starcima prolazili faze bunta, pa opet ne kuže osnovno načelo. Sila rađa protusilu, a te su stvari u njihovim nježnim godinama delikatnije od neurokirurške operacije kongetinalnih malformacija na kralježnici. Jer i mlađe roditeljske generacije su se ulovile u tu klopku osjećaja pravednosti...
U moje doba prvog paperja ispod nosa, narodnjaci su bili gotovo pa mainstream glazba u medijima. Ne nužno proizvod bivše SRH, ali televizijski program preuzet iz susjednih republika krcat tadašnjom novokomponovanom narodnom glazbom, mogao se svaki dan gledati i u udarnim zabavnim emisijama. U seoskim sredinama i lokalnim radijima , po Zagorju i drugdje, bile su i one emisije želja i pozdrava, gdje su se za mladence naručivale i Brene i Ne klepeći nanulama. Dvorane Doma sportova uredno su punili Tome Zdravkovići, Halidi i sl. I znalo se po prilici tko ide na to, pojednostavnjeno gledano - odrasli radnici iz istočnijih dijelova Zemlje Ponosne & njihove familije.
Danas su se, uz nogometaše, pomodne skoroteče, mafijaše i tako to po clicheu, kao i sve "od vajkada" štovatelje tog izričaja, u vojsku slušatelja masovno uključili i klinci, listom srednjoškolci. Što je definitivno razlika od prijašnjih vremena. Tad je, iako je telka bila puna narodnjaka, bilo skoro pa nula bodova po razredu.

I tu je sad ca(j)ka.
Rekao mi jedan dobar poznanik da je klincu tinejdžeru na mobitelu čuo melodiju s nekom od Bubamara/Sneki/Cica/Whatever uspješnica. I propisno se, kak se to spada u finoj purgerskoj kući, zgrozio nad tim zločinom i zatražio da pod hitno to "smeće" izbaci iz datoteka & uveo druge mjere.
Čuo sam i od brige satrane 40-something roditelje, kojima su klinci završili u nekim od zloglasnih klubova/koncerata na rubu grada, a da su oni tek naknadno saznali za tu prodaju duše vragu.
Pa one koji kukaju i zazivaju "SAMO da mi ne sluša narodnjake, nek pije pivu i puši i što god hoće".
Ima ih i koji vrše predostrožne mjere glazbenog usmjeravanja podmlatka, pa im pune malene glavice glazbom koju sami roditelji vole, od najdosadnijeg hard rocka na svijetu do hard core-a. U stilu, nek' su i njihovi klonovi, ali pod nadzorom i bar je "kvalitetna glazba". Čak i ako izazovu podsmjeh vršnjaka. Jedne ponosne roditelje sam čak i gledao u nekoj TV emisiji drage Ide Prester, gdje prkosno ističu kako je njihovoj djeci (11 i 14) najdraže od svega slušati The Clash. I da druga djeca u razredu koja ih šikaniraju, slušaju onu groznu Gaga & cajke.
Pa sam na jednom koncertu prije par godina saslušao i savjet Ede Majke: "Klinci, svirajte hard core, odjebite narodnjake".
Kao klinjo sam upražnjavao isključivo punk hardcore i "alternativu". Imao i frendovi mi imali baš takve od Majke preporučene band(ove). Iako govoreći iskreno, punk i hardcore, pogotovo u našoj izvedbi, pali bi na bilo kojoj skladateljsko-glazbenoj rang ljestivici niže od narodnjaka. Kako su ti srednjoškolski bandovi loše zvučali, bilo koji hibrid nasumične Višnje Pevec/Cece/Dare/Hrašćanskih čestitara je Rahmanjinov za te masakre zvuka zabilježene na tadašnje gastarbajterske kazetofone. Možemo, naravno, do sutra besjediti o suštinskoj razlici u angažmanu, stavu ili "kvalitetnim" porukama, ali već smo u offtopicu...

Stvar je, što se te zatečene gomile "staraca" vs cajki tiče, zapravo vrlo jednostavno iznio (u onoj filmskoj kasnovečernjoj novoj emisiji na HRT-u) redatelj Mario Kovač, sam po sebi nonkonformist, ali s mislećom glavom, koliko god raščupana bila. Dio klinaca to sluša svakako iz pomodnih razloga, a dio i iz bunta. Jer je prema svijetu njihovih roditelja, a i kad se osluhnu javni mediji gdje od te glazbe nema niti tona - ta glazba u klinačkoj percepciji postala alternativa.
Da, kako god to teško bilo priznati, alternativa je sama po sebi protivljenje javno društveno postavljenoj ljestvici vrijednosti.

I sad dolazi ono što slušam od svojih poznanika i frendova. Zabrane. Bukvice. Nametanje svog vrijednosnog suda. Sve stvari koje klinici OBOŽAVAJU negirati ako su starci u pitanju. Najgluplje kako se možete prema tome postaviti je da imitirate vlastite starce s "kak se to oblačiš i što to slušaš". Sjećam se kako se najvispreniji Ugarin uljudno pozdravljao sa svojim starcima s pramenovima nemušto odrezane kose polegnutim na stranu prije izlaska van, a onda dizao na ulici mohikanku koliko je visoko u zrak bilo moguće, pikao proste bedževe na revere i zafrknuo nogavice, ne bi li bolje svjetlucale kopče vojničkih čizama u Jabuci. Ja sam se iz odlikaša po danu, pretvarao u oznojenog hormonima opičenog dete-kretena vikendom, a da taj moj alter ego roditelji nikad nisu niti vidjeli. Tak da je prolivena žuč ionako uzaludna.

Granica svake tolerancije i nešto o čemu ovdje naravno niti ne pričam nit' je upitno: fizički ugroz, zlouporaba opijata i delikvencija. Nešto od toga ide uz narodnjake, ali i druge subkulture... jer narodnjaci su validna subkultura.

No, osobno se nadam da neću zabranjivati ili se pred Prvorođenim skanjivati, kad jednom dođe TAJ dan da mi se iz estetskih razloga ne svidi kako se zabavlja.
Makar svi suptilno pokušavali iskrojiti našu "bebu" do njegovog puberteta, kada ih šupe hormoni, društvance, bunt, sukob s autoritetima i koječim, naći će načina za otpiliti nas u sekundi. Iako, sve te mladenačke faze, baš kao i Grand hitovi ili "Renome" produkcija, imaju na sreću, relativno kratki rok trajanja. Pa stigne svoj godišnji abonnement za Lisinski nabaviti i kad upiše fakultet

Da, znam...ko ih jebe, budale koje igraju, pogotovo one koje prate nogomet. K tome i domaći nogomet, sve sami bedblubojsi i poremećenici. Jednog dana ću i zatražiti liječenje od te droge, ne bojte se! Ali nije o tome riječ.

Kad klinac opljačka videoteku ili kladionicu, odmah osvane u novinama i promptno, na sudu. Pa guli u Lepoglavi bez pardona, gubeći građanska prava i šansu za budućnost.
Na primjeru svega što se dešava u ovoj državici, to nije slučaj kad netko ima bilo kakvu moć (napose političku podršku), bude futran javnim, našim vlastitim novcem i inače je u pitanju obično više tisuća puta veći iznos od utrška onog jadnika iz lokalnog kioska. Onda je to obično pitanje opredjeljivanja, nekakvog desno i lijevo, a napose "pa ipak treba pogledati koliko se napravilo" ili u krajnjoj liniji "bah, odmah rukom, sve je to politika, kurva trlababaklišeji, o čem ti briješ umjesto...".
Ono o čemu pričam nije niti dvojbena stvar. Dakle, jest li ili nije jedna udruga građana pretvorena u privatnu prćiju, futrana novcem što izravno poreznim i prireznim, što novcem iz poduzeća u javnom vlasništvu, mahom monopolističkih (ZG Holding, ZG turistička zajednica, HEP), koja čudom kroz tu udrugu osjećaju potrebu reklamirati svoje usluge.

I nisam samo ja uvidio da se ista ta prćija svima smije u facu, nego skupa sa mnom i jedna Građanska Inicijativa koja polako skuplja bodove i kao ušicu igle uzak medijski prostor, da barem malo i javno zucne o jednom od tisuća primjera u našoj maloj Klinici od države, u konkretnom slučaju travestiji zvanoj NK Dinamo. Koja pri tom čak nije niti pravno dobro pokrivena, makar da pokuša stvoriti privid legalnosti (ako je to Horvatinčić već uspio). Koja svojim primjerom i napose likom i djelom njezinog bossa (koji šefčina niti po smislu udruge niti po zakonu, jer je u sukobu interesa, ne može biti) upravo štrči nad drugima. Svim tim javnim nabijanjima rođenih matera na penis, svim ismijavanjima običnih poduzetnika koji plaćaju sve poreze i namete i prisiljeni su poslovati po ZTD-u kako je upravo on "najveći hrvatski poduzetnik", svim fekalijama koje on ali i njegova privatna, nikad od strane ni jednog državnog tijela poljuljana privatna udrugica, izlijeva svima nama na glave, a mi krotko odmahujemo rukicama i čistimo po koji drekec koji nam se zalijepio za očni kapak, pa opet vadimo lisnicu i plaćamo kad stigne uplatnica od Holdinga i pozdravimo se veselo svakog X-og u mjesecu sa 18 % prireza, kojeg otpratimo sa sendvičima i sokovima na kratki put do njegovog džepa.

Pa, eto - pozivam na pružanje podrške jednoj ideji makar bila i na vama koji ne kužite i dalje poantu "ah fuj nogomet" temu, a možete je pronaći na:
http://www.zajednozadinamo.com/onama.php
Potpisati peticiju na
http://www.gopetition.com/petition/39807.html
Ili cijelu stvar lajkati (što ne kužim, jer je fejsbuk već dugo vremena na hrvatskom pa nema niti termina "like"?), bockati, šerati i ostalo:
http://hr-hr.connect.facebook.com/pages/Zajedno-Za-Dinamo/152476774785393?filter=2
I nije samo to, pa preporučam da pratite i dalje vijesti od te skupinice, a koje čudom pripusti koji od slobodnijih medija.

Nije čak u pitanju niti ono ozbiljnije, npr. pranje novca iako se tu tragovi zataškavaju svom silom nejavnih postupaka od davnina...ovi padaju na najbanalnijim stvarima - da ne postoji opća ignorancija prema takvim i drugim primjerima. Naravno da je teško dokazivati iako se i to može da se hoće, kako se i na čiji račun plaćalo 90-ih izvođačima radova na najvećoj zagrebačkoj razvalini zvanoj maksimirski stadion koju ne bi, unatoč novcu koji je u njenu betonsku utrobu upumpan, u to tužno stanje doveli niti bombarderi ratnih zrakoplovstava Sile Osovine ili Savezničkih snaga. Ili kako se sporednim ugovorima koji se ne vide kroz transfere isisava novac, kako se koristi stanje da imaš udrugicu građana ne bolje (i pravno čak i lošije!) organiziranu od kluba filatelista Štakorovca da ne bi plaćao porez na dobit i radio ostale porezne evazije...
Bez obzira na gormnje, svakako se vrlo jasnim pokazalo, kad su barem neki opći akti isplivali na površinu, da čak i pravno-organizacijski ta privatna udrugica koja se lažno javno prikazuje kao opće dobro grada, navijača i članova - funkcionira izvan zakona i suprotno vlastitim propisima.

Pa svejedno nikom ništa i koga briga. Pogotovo jer je dugo vremena u te stvari bila umiješana i politika, trebamo li spominjati sve predsjednike, gradonačelnike i financijere iz javnih poduzeća? Ako netko nešto prigovori, ionako je ili bedak ili huligan bedblubojs, zavidan na uspjesima, a evo gamad i to minira.. Doslovce ispada, " pa kaj ak se to sve radi javnim novcem", što bih shvatio da je bar privatni.... Čak se i dežurni bunitelji u ime Njegovog Veličanstva Potrošača koji bi priklali umornu kasirku ako im ne uzvrati sitno na blagajni, nimalo ne bune što se sve radi, a financirano je i njihovim lipicama. Jer su im mediji tako rekli i servirali. Jer je bitnije što je neki poluobrazovani fudbaler rekao nakon tekme i je li trener tog kluba belosvetski čovjek (k)rasne poluduge frizure, koji će prorajtati cijelih televizijskih udarnih 60 minuta Nedjeljom u Dva tobože kontroverzne emisije na ćaskanje kak je to sve lijepo nekad bilo kad smo živjeli u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu.
U kojoj smo očito i ostali.


Jer je sukus tih stvari ono što dobivam od onih koji se kao gnušaju nogometa: jebo te nogomet. Ponekad je u pitanju dragi moji odmahivatelji - i sam građanski primjer. Na primjeru nogometa, golfa, parkiranja, skupljanja smeća ili vaših 50 lipa za ambalažu.
Ja sam npr. bio skeptičan i onako na pola za/protiv glede prosvjeda za Varšavsku jer nemam ništa protiv tog projekta - AKO je sve legalno i ako nije bilo pogodovanja. Naravno, ne mogu biti protiv i apsolutno sam za građanski aktivizam, jer je njega u ovoj državi premalo, a puno onog HladnoPivo-vski rečeno, "mahanja zastavom bijelom". Treba izazvati moćnike, nemam ništa protiv. Načelo koje mnogi nisu shvatili i koje i u ovom slučaju primjenjujem je da nešto mora biti dokazano nelegalno da bi prosvjed dobio moju podršku. E - u gornjem slučaju nema čak niti dvojbe. I niti jedan promil od medijske pompe koju su za svoje ideje izmuzli prosvjednici iz Varšavske.
Pa podržite i ovu ideju, eto za promjenu...