|
OK, u poslu sam slučajno naletio na članak o dječjem radu. I opet me žicnulo ono kaj već godinama znam spomenuti u razgovoru s ljudima, a svi onako ignorantski odmahuju glavom ili rukom. Zašto? Zato što bi za početak, morali principijelno razmišljati. A u nekim slučajevima si i konzekventno npr. pokvariti godišnji odmor, (ne daj bože...).
O čemu se radi? Jednostavno, ne znam onog tko se ne zgrozi ako isto tako negdje pročita i udostoji se uopće komentirati, kako jadna dječica u Boliviji ili Gani moraju raditi, često u nehumanim uvjetima. No, kad je riječ o Hrvatskoj, zatvaraju se oči. Doslovce. I nadležne institucije. Jer toga ima i kod nas.
Ne govorim o dječjoj pomoći u kući ili kad na selu pomažu pri ubiranju ljetine ili hranjenju domaćih životinja. Nego o full time radu, napornom i danonoćnom, kojem su, kod "malih", tzv. "obiteljskih" poduzetnika i pogotovo u turizmu, danas u Hrvatskoj izložena djeca. Unatoč tome što je ponosna potpisnica Konvencije o pravima djeteta. Koliko god se to vama činilo prenapuhanim, stojim iza donjih stavova.
I ne govorim napamet. A nešto sam i (neuspješno) pokušao i poduzimati.
Elem, jedno ljeto prije nekoliko godina ljetovao sam na Hvaru. I tako, sezona, toplo vrijeme, ugodna klima, svi preduvjeti za odmor. I onda počeo nešto primjećivati.
Primjer 1:
U luci u mjestu Hvar hrpa turističkih brodića danonoćno, svakih pola sata, vozi na Paklene otoke. Kad barkariol napuni brodicu turističkim mesom, vozi ga na jedan od otoka. A najglasnija bila neka plavokoso ofarbana gospođa srednjih godina, promuklog glasa. Kojoj je na brodici bio dječačić od svojih 10-12 godina. Čim stignu u luku, mali skače, privezuje brod, pomaže oko ukrcaja, razvezuje brod, pa čak i naviga i okreće kormilo. Dok idemo prema otočićima, naplaćuje karte svima na brodu. Na povratku, u duboko popodne, istim brodićem nazad. Malo mamino majmunče i dalje skače i radi, pod vrelim suncem, od jutra. Možda s pauzom za ručak. Sutradan se šećemo po rivi u po bijela dana, ista slika. I tako dan za danom. Tek pred kraj ljetovanja, ja shvatim ono što moji sugovornici ne shvaćaju ni dan danas.
Dijete ima pravo da ga odrasli ne iskorištavaju na takav način, on ide u školu. Taj dječačić ima pravo na svoje ljetne praznike. I na igru. Nemojte mi tužne priče o obiteljskom biznisu. Ako nije isplativo, nemoj to radit preko leđa svoje djece. Niti smiješ - zakonski. Ako je isplativo, iznajmi odraslog radnika preko sezone, prijavi ga i neka radi.
Primjer 2
Na Paklenim otocima restoran. Gungula. Desetine ljudi čeka pomfrije i tschewaptsciche. konobar uznevjereno šeta od stola do stola i prima narudžbe. I naplaćuje, kad se turisti najedu. Ali tko nosi te tanjure za vrijednog gospodina? I to punu tacnu od po nekoliko narudžbi odjednom? Mala, prekrasna curica s plavim kovrčavim loknicama od cca maksimalno 12 godina. U znoju lica svog. Prvo se izderao na nju da je lijenčina i zašto neke Švabe još nisu dobile svoju pivu. Al baš onako balkanski. A onda je donijela i nama, onako crvena u licu. Rekao sam joj da pozove stričeka za naš stol. I tako mi jedemo, a njega nema. Tek kad smo pojeli, eto ti njega da naplati i pita "u čemu je problem". Ja sam onako kao prava šupčina tek rekao da mi je neugodno da me djeca poslužuju i da to nije u redu, a on odmah uzvratio paljbu i dodao da platimo i da se izgubimo. Umjesto da sam ga nokautirao na licu mjesta. Ali rek'o, bit ću kvazi-uljuđeni urbani moron, pa da si ne upropastim odmor, sebi i boljoj polovici ne priuštim masnice ili potjeru lokalaca, ispitivanje u policiji i daljnje neugodnosti - odem. Uz zavjet da ću first thing kad dođem u ZG, prijaviti istoga nekoj od nadležnih državnih institucija. Na Hvaru ni ne znam gdje je lokalna inspekcija rada ili socijalna skrb, a obzirom da sam na nebrojeno drugih primjera vidio slično, vjerojatno bi koširali moj prigovor isti čas kad bi ga i dao.
Primjer 3
U Vrboskoj na Hvaru dućan. Upekla zvizda, turisti čekaju u redu za vodu, sladoled i pizdarije. Red je sve dulji, jer za blagajnom radi novi 12-godišnjak. Sjedi na povišenom stolcu jer jedva doseže tipke. Muči se sa zbrajanjem, vraćanjem novaca. Ja opet počnem pizditi i taman kad pomislim da ću fakat upitat nekog lokalnog policajca što misli o tome svemu, eto i njega u dućan. Skinuo šapku, vruće je.
"E, Šime, di si" pita malog, provali još neku privatnu šalu i naruči kutiju pljugi. "Pozdravi mamu" na odlasku. Kaj da sad ja velim dobrom susjedu pajkanu? To što radite nije u redu? Strpaće mene u bajbokanu, a ne mamu koja je tko zna gdje u tom trenutku.
To sam ljeto istrpio još tih par dana u Hvaru, došao u ZG i napisao pisma i e-mailove, s potpisom i nazivom ugostiteljskih objekata (NE , ne znam ih danas niti više imam zapisano, ali molim, imate svaki svoje "malo misto", gdje nažalost, mislim da ne nedostaje sličnih primjera):
- Državnom inspektoratu
- Ministarstvu rada
- Vjesniku, Večernjem listu
Nikad nisam dobio odgovor (iako sam zamolio da mi otpišu) i sumnjam da se nešto poduzelo.
Primjer 4
Na silasku s auto-ceste za Zadar, negdje prije Vira, štajaznam, idem na pišanje i to sa grupom malo tvrđih dečkiju s kojima sam se zatekao na putu prije par godina, nebitno. Uz cestu štand s voćem i WC. U WC-u gospođa sjedi na stolcu i naplaćuje pišanje i sranje, a čučavce riba curica od cca 12-ak godina. Ovi što su bili sa mnom, polude. Gospođu pitali tko je ta curica, ova kaže "moja kći, pomaže mi", a ovi rafal "pasmatera" i "nek odmah prestane ribat taj WC ili ćemo ti zvati policiju" (mislim si, zovite, velika korist  ). Kad je gospođa vidjela da s ovima ipak nema šale i da bi joj i inače mogli malo preurediti lokal, pozove malu. Ovi odluče preuzet stvar donekle u svoje ruke (što ja npr nisam) i pitaju malu gdje živi.
"Tu blizu, sto metara".
"Sad odi doma i odi se igrat - a ti stara, ako je vidimo u ovom WC-u na povratku za par sati, razgovarat ćemo drugačije"
Naravno da smo išli u drugom smjeru i nismo se vraćali ni slijedeći dan, ali njihova ideja je bila staru barem zaplašiti. Ne prihvaćam ni činjenicu da to dijete riba tuđu pišalinu a stara naplaćuje, baš kao i da ovi uzimaju stvar u svoje ruke jer jebote postoje službe nadležne za tu kugu koja se raširila. Koje blago rečeno, polovično rade posao.
Ako mislite da toga nema, pa pogledajte malo (ako vam se time ne kvari svetinja odmora). I klinci trebaju i imaju pravo na odmor (od škole), kao i vi. I na djetinjstvo. Oni ne smiju raditi, prema pozitivnim propisima - i s pravom, dodao bih.
Dakle - baš me zanima jel' to i vama "normalno"? Kad tu i tamo dođemo do te teme, već desetine ljudi mi je isto odgovorilo: "ma čime se ti zamaraš...".
Trebamo li biti indiferentni što državne službe očito ne rade? Jer policajac vjerojatno u onaj WC uz cestu hiti dvije kune za pišanje bez da se osvrne ili ako se i osvrne, njemu je to vjerojatno prirodno....
Prijedlozi?
Ili - kritike ?(to čak i češće čujem, čak i objašnjenja da je to uobičajeno u manjim sredinama, da su djeca na selu "oduvijek radila" i sl. pizdarije...)
Takav rad koji sam opisao NIJE pomaganje u kući ili tek toliko, u nekakvom obiteljskom malom poduzetništvu. Prenesi ovo, danas beremo voće pa i ti malo pomozi, itd itd. Ovo gore je ipak cjelodnevno šljakanje djece, na poslovima gdje bi trebao raditi (uredno prijavljen, ali previše tražim) odrasli čovjek. To je moje čvrsto mišljenje. A primjera imate bezbroj, sumnjam da se u tih nekoliko godina to promijenilo.
Kad slušam o Južnoameričkim rudnicima i Africi uz ono "jadna djeca" - i jest razlog zakaj sam napisao ovaj post.
|
