|
Potaknulo me jučer navečer, jednim okom sam uočio na HRT-u "Snivaj, zlato moje" a na RTL-u npr. srpski "Mi nismo anđeli." Ne, ovo nije zamišljeno baš kao klasična (i već prilično otrcana) pljuvaonica svega kaj je u 15-ak zadnjih godina snimljeno, ali doista (većina?) hrvatskih filmova ima neke zajedničke točke, da ne velim sastojke i recepturu. Ne uspoređuju mi se također ovdje dvije gorespomenute kinematografije, samo kratko... Srpska se nažalost već godinama fura na staroj slavi nekoliko filmova iz 90-ih, hrvatska se od kraja 90-ih popravila s pokojim filmom koji je dobro prošao na raznim stranim festivalima i recimo u grubo, sada su tu negdje...
No, ontopic - ima nekoliko klasičnih, upornih i iscrpljujućih obrazaca i sastojaka za mnoge (novo) hrvatske filmove. Pa da otkrijemu sastav te "suhe tvari" - za one cliche -izirane filmeke, a o nekim od dobrih kojih je, sad' osobno tvrdim bilo (pa me popljujte...) - drugi put.
1. Socijalne post-ratne tugaljive drame
Poplava tih jednoličnih bedastoća kao da još uvijek ne jenjava. Sastojci za te gulaše su uvijek isti, samo je pitanje kako ih tko zakuha u nekakav kvazi-recept
Prototip: "Isprani", "Ispod crte, "Crvena prašina", "Tu"... itd itd...
Dakle, od sto posto filma, sastojci su:
- 20 % života siromašne obitelji uz prugu i s pumpom za vodu u dvorištu
Jesemu, ko da cijela Hrvatska živi u jednim te istim potleušicama uz prugu, dajte neki variety, recimo barem da žive u velikom stanu u centru ZG-a, ali nemaju struje...
- 10 % oca koji ima PTSP i neriješenu obiteljsku situaciju
Primjer iz prototipa: u noći, neobrijan i sjeban od PTSP-a zuri i zuri kroz prozor prema nekoj željezničkoj brklji u blizini...i zuri i zuri...i puši i puši.... i onda polako u sobu ulazi sin...pa ga gleda... pa se gledaju....,pa ga pita: "Oče, što ti je?".... a ovaj i dalje šuti.... pa se gledaju... pa otac opet pogleda prema pruzi, pa napokon izusti "Ništa".... Fakat - ništa.
- 15 % sina razmetnoga koji je zapravo dobar dečko i bivši odlikaš i ima curu s kojom sanja bolji život, ali ga je situacija prisilila i okolnosti koincidencijom navele da se uplete u mutne poslove
- 2 % brižne majke izmučenog lica koja dane provodi u pregači za štednjakom za drva, s vestom prebačenom preko leđa i uvijek spremnom turskom kavom koju toči gostima, zabrinuto ispitivajući sina što se dešava
Prototip: Nada Gaćešić
- 10 % mafijaša/tranzicijskog bogataša kojeg obično glume crnomanjasti glumci i koji je obično loš & preglumljen miks nekakvog srbijanskog gangstera, Hercegovca i kvartovskog dokoličara
- 5 % putovanja mnogih aktera filma automobilom nekuda, u bolji svijet, bla....
- 5 % nepotrebnih krupnih planova, sporih zumirajućih kadrova, zavjesa nošenih propuhom i panoramskih totala koji sugeriraju kao nešto poetično
- 1 % nekakvog mučeničkog seksa u misionarskoj pozi na nasipu iza pruge
- 10 % korumpiranog policajca/direktora/lokalnog moćnika kojeg obično glumi Gregurević
- 7 % aluzija na politiku ali se ne bi šteli preveč mešati i izjašnjavati
- 8 % ukočeno glumljenih svađa u kojima nitko nikom ne upada u riječ i nervnih slomova koji rezultiraju nijemim krikom i sporim kliženjem aktera nadolje niz zid na koji su naslonjeni
- tek 2 % od ukupno glumaca koji govore dijalektom koji im je zapravo materinji
- 5 % vremena filma koje obavezno otpada na odjavnu špicu gdje uočiš da je na filmu radilo i državnu cicu cicalo više ljudi nego što ima zaposlenika u velikoj uspješnoj tvrtki
Dobro, ovo zadnje vrijedi za sve obrasce hrvatskog filma...
2. "Plesnjaci" filmovi
"dobra stara vremena plesnjaka ili općenito odrastanja u socijalizmu" filmova koje snimaju režiseri na pragu svojih 60-ih - o 60-im godinama prošlog stoljeća kada su bili mladi i ludi
Prototipovi: "Kraljica noći" ," Fergismajniht", "Snivaj, zlato moje", "Ne dao bog većeg zla"
- 30 % robotski deklamirajućih dječjih glumaca... najgora kazna za gledatelja mazohista koji je uopće došao u kino je kad "glume" naša draga nevina dječica koje odrasli tjeraju na to...
- 20 % plesnjaka i "kako je počeo rock" u režiserovoj rodnoj ne znam, Špišić-Bukovičkoj selendrici
- 13 % prvih ljubavi i prvog seksa smotanih teenagera s naočalama koji to, jel'te sudbonosno, ljeto o kojem se priča - kao stasavaju u odrasle
- 13 % zločestih milicije/UDBA-e/partijskih funkcionara koji proganjaju ili glavnog junaka ili nekog njegovog iz familije
- 8 % bolesničkih kreveta, ležanja, sušičavog kašljanja i šaputanja sudbonosnih životnih savjeta na uho
Igor s pravom pita ima li neke bolesti u hrvatskom filmu od koje se ne kašlje?
- 10 % tuča, razbijenih noseva, čuvanja časti ali i nadilaženja svih prepreka
- 2 % kupanja u lavoru ili nekoj kaci u kuhinji ili nekoj mitskoj šoderici
- 2 % već spomenutih, u vremenu nepromijenjenih, zabrinutih ali mudrih majki za štednjakom, koje život nije štedio
3. "UDBA" filmovi
Prototip: "Bjegunac", "Priča iz Hrvatske", "Krhotine", "Život sa stricem", "Garcia"...
- 30 % progona, zatvora i Golog otoka
- 20 % kožnih mantila, brčića, valovitih zalizanih frizura i Titovih slika u uredima + obligatornih
- 10 % Gregurevića u maslinastoj uniformi s epoletama
- 20 % bijega u inozemstvo i povratka
- 20 % vjernih žena i dobre djece koji strpljivo čekaju (ili istražuju istinu) cijelo vrijeme prikazanog vremenskog razdoblja od 50-ak godina u kojem brašnaste maske trebaju dočarati proces starenja glumaca
4. Filmovi o domovinskom ratu
U biti podžanr obrasca 1, ali fokusiran na ratnu patnju. Što bi vi gledaoci patili samo u stvarnom ratu, ima da patite i u kinu! God forbid malo profesionalno režiranih akcijskih kadrova da bar bude zanimljivije.
Prototipovi: "Vukovar se vraća kući", "Bogorodica", "Svaki put kad se rastajemo", "Božić u Beču", "Cijena života" blaaa.....
- 40 % posttraumatskog stresnog sindroma prikazanog zlovoljom (igra Filip Šovagović)
- 20 % scena gubitka glavnog junaka kada sve u slow motionu leti u zrak
- 30 % jednih te istih šajkača i litara rakije u rukama likova koji izgledaju kao iz Matakovićevih stripova. Da, znam, bilo je hrpa takvih i u stvarnosti ali dajte smanjite tu krajnju karikiranost. Elementarne uvjerljivosti radi.
- 10 % već univerzalnih zabrinutih majki uz štednjak
5. Povijesni, napose partizani i ustaše filmovi
Prototipovi: "Duga mračna noć", "Đuka Begović", "Četverored"...
- 20 % ustaša koji dođu u selo i eto ajde, rade sranja
- 20 % partizana koji dođu u selo i rade sranja
- 20 % partizana koji poslije rata rade sranja
- 20 % očijukanja, quickija u sjeniku i ljubavi koje je na kraju sjebala politika
- 20 % tamburaša, pijanstava i seoskih zločina u afektu
Editirani dodatak: 6. Umjetnički artsy fartsy
Pokušaji malih Ivica da budu hrvatski Tarkovski. Ti filmovi imaju najzlehudiju sudbinu jer obično je broj suradnika (kao i u svakom hrvatskom filmu, veći od broja zaposlenika Plive) manji od broja gledatelja koji zalutaju u kino na projekciju. Ako do projekcije uopće dođe, fascinira me činjenica da se neki filmovi nikad ni ne prikažu. Za čije babe brašno onda snimati?
Prototipovi: Nausikaja, Sami, Nebo-sateliti
- 30 % šutnje. Šutnja je umjetničko zlato.
- 20 % neopterećenosti poruke ikakvom pričom. Priča - fuj!
- 10 % enigmatičnih žena iracionalnog ponašanja, jer samo takve mogu biti izvor inspiracije & čežnje
- 5 % rezigniranih muškaraca koje glumi onaj drugi Nola, što neobrijani i obučeni u dronjke bezvoljno okolo klimataju
- 5 % uznemirenih ekstrovertiranih muškaraca, obučenih u poluvojne-cirkusantske uniforme koji se deru i izvode bijesne gliste
- 10 % imaginarnog svijeta snimljenog u bivšoj tvornici vatrogasne obuće predviđenoj za rušenje i pripadajućoj joj livadi
- 10 % ispranih boja i čudnih kuteva kamere oh so značajnijih od života
- 10 % nedostatka suvislog kraja ili zaključka. Ideja je nastala na kavi (obično tek kako će genijalno izgledati prvi kadar), a u tom stupnju razrađenosti je ostala i do kraja. Jer, art film se očito snima instiktima, ne ratio-m ;)
Najbolji su crossoveri, kada se sastojci iz raznih kategorija pomiješaju i naprave neprobavljivi bosanski lonci. U svakom slučaju, nisam možda ovdje javno trebao iznijeti te vitalne sastojke za stvaranje vlastitih recepata za uspjeh, ali molim, izvolite - okoristite se i napravite svoj vlastiti prosječni hrvatski film.
K'o što rekoh o onim dobrima nisam (možda ih stavim u komentar), a također niti o komedijama. Ne zato što su ne znam kako loše (ili dobre) nego zato kaj stvaraoce hrvatskih komedija jednostavno treba pustiti na miru da bez pritisaka napokon naprave nekaj solidno, obzirom da je sve bolje od socijalnih drama i gore nabrojanih kategorija. Stavite mi makar kiseli, ali osmijeh na lice.
Još da Krsto Papić i stara garda požive....Fakat, gdje je npr. Zoran Tadić i zakaj on niš' ne snima od one (nažalost ne baš uspjele, ali držim palčeve za dalje) "Treće žene"?
|
