|
1. Selo-grad
U razmišljanjima smo kud se za promjenu iz našeg malog tijesnog kokošarnika pomaknuti te promijeniti stan, kvart (ili ne?) & slične dvojbe prezaposlenih obitelji pred mogućim kreditnim i inim bespućima povijesnih i budućih zbiljnosti. Pa da podijelim ili bar da iz terapijskih razloga ispišem neke osobne dvojbenice i usput istovarim par okinutih slika koje vucaram godinama po hardu kompjutora ( © )
Kao klinac sam znao dosta ljeta provoditi na selu, čak i na onom nepatvorenom, s elementima srednjovjekovnog spokoja u sebi.
Najveći gušt i nagrada bilo bi korumpiranom gradskom djetetu poput mene prespavati vruću ljetnu noć na sjeniku sa nevjerojatnim mirisima stotina aromatičnih trava iz netom osušenog i još, od skupljenog sunca toplog sijena, cvrkutom zrikavaca i čistim nebom s ogromnim sjajnim mjesecom, koji je sjenik kroz veliki otvor na njemu osvjetljavao poput lampe.
Selo, ako je ono iz moje idealizirane slike dječjih sjećanja (koja potiskuju činjenicu da je "pravo selo" također i puno fizičkog crnčenja i muke za malo materijalnog povrata) - nudi recimo, danas tako već i otrcanu i (deklarativno žuđenu) riječ "mir" i.... svježi zrak? Skraćeno - pastoralnu idilu, no nije ni to malo.
Ona suburbana sela (na papiru) na glavnim cestama i magistralama, sa stanovništvom koje živi od gradskog rada i ima okućnicu veličine dnevne sobe, a neka bogami i design-kuće s najnovijim materijalima, no obično tek kao kontrapunkt njima susjednim grozotama s kamenim lavovima na ogradi, niti ne računam uopće više pod sela. Niti ljudi tamo "seoski" žive.
Na nekima od "mojih" dječjih sela vodu se moglo piti doslovce sa mnogobrojnih izvora ili potočića po brežuljcima, posebno u dolini pod vrbama. I to napunivši šake vodom od koje su smrzavali zubi, pri tom gledajući kako se na dnu bistrog izvora migolje travke i punoglavci; no:
Iako se mogao jesti kruh koji je doslovce napravljen od vlastite pšenice izmljevene u lokalnom mlinu;
A na nekim od ljetnih sela, spoznati da podosta ljudi još uvijek živi u domaćim i boljim inačicama razvikanih finskih kuća (kojih navodno doslovce nestane preko tisuću godišnje samo na području Sisačke županije  i predviđaju većini kraj za desetak godina). Na sličicama su dvije doduše malo modificirane, sa ciglastim dijelom, nije mi se sad dalo kopat po DVD-ima stare slike mnogih snimljenih oriđiđi drvenjara na kat...
 
Te iako je divan doživljaj ljuljati se na vrhu kola krcatih sijenom ili kukuruzom koje uz brijeg vuku krave (ne niti traktor), mukotrpno prolijevajući posljednje atome znoja i snage i tjerajući muhe repovima, dok stoljetna crkva zvoni "ZdravoMarijo" u podne
ili se, da se dokaže hrabrost (ili vidi duha), skrivati po preko dvjesto godina starim napuštenim kućama za koje ti ostali klinci napune glavu da su "uklete"
I iako se moglo jesti krupne, sočne, mirisne kupine u svakom grmu pored ceste napravljene od kamena tucanika; igrati nogomet na livadama po cijele dane; verati se po ruševinama starog grada na vrhu stijene; piti svježe izmuženo mlijeko i jesti maslac još vruć od tučenja u drvenoj posudi; ne ići doktoru za ništa osim ako si dekapitiran, za sve ostalo tu je domaća rakija:
Ja sam ipak jedva čekao vratiti se u Zagreb. I pogledati novog Bud Spencera u kinu Mosor, sjedeći na otrcanoj filcanoj kino sjedalici punoj upljuvaka od koštica. I pojesti razvodnjeni sladoled u slastičarni do kina. I umjesto po livadama, naganjati loptu na betonskom igralištu, s koje bi bježala na ulicu i radila kraval među autima koji su vrludali do centra grada. Ljeto u gradu, koliko god bilo u konkurenciji boja i mirisa mora ili sela, imalo je uvijek nekog svog mističnog konja za trku...
Danas, kao odrasli prdonja, možda mislim i drugačije o životu u gradu i vlastitom kvartu punom ispušnih plinova, ali ta genetska greška usisana rođenjem ostala je u meni. Vjerojatno će i Princu.
NARAVNO, nije to ni sve tako bitno. Kud ja, tud i on i obratno (barem dok me ne počne otkantavati kao dosadnog "starog"), bitno je da smo svi, pod okriljem sretnog matrijahata, na hrpi. Makar i u izbjegličkom kampu na granici Sudana i Čada. Dobro, ovo zadnje sort of.
Što život u gradu, ajd' nabrajanja radi, ipak realno nudi?
- tzv. "kulturnu ponudu". No, kad ne bi bilo DVD-a & interneta, tek onda bi kina (o galerijama neću ni pričati) postala značajnija današnjim klincima. Da se Gavella i ostala kazališta riješe većine današnjih glumaca i režisera, možda bi tada i kazališta bila jezičac na vagi zašto je dobro živjeti blizu istih i imati prst spreman na obaraču za kupnju karata da uživaš u neponovljivim prenavljanjima Anje Šovagović
- "imaš sve blizu", misleći počesto tek na moderne Hramove potrošačke groznice. Sve ovisi koliko ti treba, ili koliko su te uspjeli izdrilati da ti treba. Uostalom, hrpe toga su hitili u predgrađa, pa je skoro slično stižeš li tamo iz Medveščaka ili Štakorovca Donjeg.
- Kafići, disco, koncerti? Kako vrijeme ide, postaje mi i to manji faktor vu živlenju. Obzirom da smo ovu izmučenu zemlju ispresijecali autocestama, za ovo malo i na kapaljku što se zanimljivog dešava, ne bi mi bio neki problem dotegliti se do Grada i da ne živim u istom.
- Lijepe stare zgrade? Kad se netko sjeti malo pofriškati, doduše
- ? Kaj još? Možda čak i određena romantičnost, posebno izgled i miris donjogradskih i gornjogradskih starih dvorišta (poput na gornjoj slici, kakvih imam na gigabajte, mogao bih i izložbu fotki jednom napraviti), o kojoj sam (bio barem) ovisan. Iskreno, ne znam racionalno enumerirati.
Ali to stoji kad bi se gledalo očima nekog opservatora sa strane.
Grad, ako je i ovaj moj rođeni, nudi mi ipak nešto drugo. NE neke povremene flashove Proustovih kolačića poput gorespomenute pastoralne idile sela, nego sam ja doslovce tvorevina istog grada. Sve njegove sastavnice i njegovi smradovi su i moji osobni miljokazi najvećeg dijela života, da ne zabrazdim sad previše u Jadranka Črnka. Previše je tih subjektivnih točaka uopće za ikakvo, a najmanje suvislo nabrajanje.
To je zapravo vis maior. Zato i selo vjerojatno još uvijek gubi.
Doduše, vidim da kad ljudi prijeđu mirovinski limb, puno lakše odlaze među voćke i cvrkut ptica. Ja bih ranije mogao jedino kada bih postao npr. uspješni redatelj poput onih američkih ikona, Johna Forda ili sl. koji su sa svojih rančeva dolazili na snimanja.
2. Kuća-stan
Jedan cliche kojeg se naslušah od kućevlasnika: "Kuća ti je, dragi moj, vreća bez dna. U stanu si gospodin, ništa ti ne treba. A oko kuće stalno imaš posla i stalno nešto treba popravljati".
Ti ljudi naravno, nisu bili predstavnik suvlasnika (nekadašnji predsjednik kućnog savjeta) u stambenoj zgradi, poput Moje Nagovorene Naivnosti, koji ovo kuca. I tako niti mogu slutiti kako je boriti se za svaku kunu od škrtih babaca, pardon, uglednih gospođa umirovljenih udovica iz centra grada - koje naravno ne žele povisiti pričuvu niti za cent, a opet se žele baškariti u 100-njak kvadrata konzerviranih /tj. zadnji put "update"-iranih/ u vremenskoj rupi negdje 60-ih godina prošlog stoljeća. I koje misle da se tako može konzervirati i trula stara stambena zgrada sa desetak stanova.
A čiji popravak krova košta gotovo 200 000 kuna
Dvorišta 50-ak somića
Kojoj popuštaju sve vrste instalacija, po vertikali, čim se u njih takne.
A saniranje svakog pojedinačnog dimnjaka za svaki stan tisućak eura.
U kojoj po podrumskim šupama možete napraviti safari za kapitalne primjerke Rattusa Norvegicusa
A osigurači ispadaju van poput kokica iz aparata za pop-corn.
Gdje se krade po ulazu.
I povremeno nuždi.
Gdje preko puta u dvorištu (kako li je neposrednim susjedima), luđak godinama terorizira narodnjacima, uzurpira dvorište za svoje pit bullove i tamo ima tulume sa vinskom subraćom.
Gdje nemreš otvoriti prozor od koncentracije CO2 i teških metala, iako ulica nije neka prometna arterija.
Nisu stanovi neki kraj svemira. A najmanje kraj briga. Dapače, obično u stanovima brineš još i brige & paranoje svojih susjeda.
Ja bih, možda kuću. Za promjenu. No, para se ima tek za nekakvu na selu. Što i jest tema ovog snatrenja.
Imam frenda koji je, reklo bi se, nesretan. Ne iz posebnog razloga, tek neki nejasni Weltschmertz. I konzekventno, mrzi svoju kuću, "ružna" mu je. Koja je u centru svih centrova grada, doslovce u Petrovoj ulici blizu rodilišta. I velika je. I ima okućnicu, kao i veliki vrt odozada.
Iako, vjerujem da bi barem na čas suspregnuo weltschmertz kada bi je išao prodavati, bila bi to gozba za bankare a i on bi za to mogao kupiti barem središte Vrbovca. Ja, ko što rekoh, ako ću u kuću - mogao bih na neko selo.
Ili, tek na pravu nesreću, obzirom da se mora stići na posao i ostala gradska crnčenja, na neko od današnjih suburbanih kvazisela (ne i HOTO i sl. priče, koje doduše jesu čista selendra u nedođiji na pola puta između ničega, no "cepaju" gradske cijene).
U najboljem ću slučaju ostariti, dok postanem recimo, uspješni slobodni umjetnik koji dane može provoditi na imanju, u kućnom ogrtaču, ležeći pod rascvjetanom lipom, ili u šetnji po dišečim bregima / maslinicima / whatever, smišljajući novi roman.
Što me opet vraća nazad to točke 1. I s više-manje mogućih pomaka, ostavlja zasad tu gdje i jesam 
Trenutno na stajal-Šitu (tko ne bi volio ZET-ovce?  )
|
